JELASKA, Vicko

JELASKA, Vicko (Drelje-Jelaska), političar (Split, 1. VIII. 1887 — Split, 12. VII. 1968). Podatci o njegovu školovanju nisu dostupni. Vjerojatno je u Splitu završio pučku školu i radio kao težak. God. 1919. član je GO Težačkoga skupa u Splitu te u travnju sudjeluje na IV. kongresu proletarijata u Dalmaciji, 1920. biran je u Ustavotvornu skupštinu na komunističkoj listi i 1926. u CK KPJ. Premda je nakon zabrane KPJ kao sekretar njezina Pokrajinskoga sekretarijata (poslije Oblasnoga komiteta) za Dalmaciju s I. Baljkasom i Ivom Marićem djelovao ponajviše u različitim s njom povezanim legalnim organizacijama protiveći se ustrojavanju tajnih tzv. ćelija i – prema dijelu izvora – revolucionarnomu nasilju, bio je zatvaran 1923, 1929. i 1936. Budući da je surađivao s građanskim strankama – 1925. na izborima za Narodnu skupštinu sa Zemljoradničkom strankom, 1926. na općinskima s HSS (1928. i s Hrvatskom federalističkom seljačkom strankom) te 1927. na oblasnim izborima s njezinim disidentima (o čem je u prosincu 1926. supotpisao Deklaraciju Hrvatskog seljačko-radničkog bloka, objavljenu u brošuri Poruka Hrvatskom seljačkom narodu pred izbore za oblasnu skupštinu. Split 1927, i u siječnju 1927. proglas te godine pretiskan u novinama Jadranska pošta, br. 444) – i budući da nije prihvatio stajališta tzv. Otvorenoga pisma Kominterne, naposljetku je 1928. bio smijenjen i – prema nekim izvorima – isključen iz KPJ. Zbog svojega je utjecaja, međutim, 1933. opet izabran za sekretara Oblasnoga komiteta KPJ za Dalmaciju, 1934. za člana CK KPJ te 1937. za člana CK KPH. No kako je partijski vrh ocijenio da ne slijedi upute i da kao predsjednik Inicijativnoga odbora Jedinstvene radničke stranke (od 1938. Radnička stranka, od 1939. Stranka radnog naroda Hrvatske) za Dalmaciju iznova zapostavlja ilegalno djelovanje, konačno je 1939. zbog »oportunizma« i »frakcionaštva« isključen iz KPJ, pa se nakon peticije sa zapaženim odazivom – kojom je pokušao zadržati položaj barem u Stranci – povukao iz politike. Unatoč tomu, bio je interniran u Italiji 1941–43. i od 1949. više godina zatočen na Golom otoku. Na neki je način rehabilitiran 1961. kad mu je Administrativna komisija SIV FNRJ »kao predratnom revolucionaru« dodijelila iznimnu mirovinu. Njegove izjave te one o njegovu djelovanju čuvaju se u HDA (fond 1372, Memoarsko gradivo sudionika radničkog i revolucionarnog pokreta). Služio se imenima Delić, Stari i Vodarić.