KAČIĆ, Antun

KAČIĆ, Antun (Kadčić, Cacich, Kacich, Kadcich, Kadcichius; Antonio, Antonius), nadbiskup i pisac (Makarska, prije 28. V. 1686 — Split, 7. X. 1745). Prvu izobrazbu stekao u Makarskoj, gdje je učio latinski i humanističke predmete te stupio u Franjevački red. Školovanje je nastavio u Fermu 1704–08. i u Rimu 1708–11, gdje je u Zavodu Urbanum učio filozofiju, teologiju, crkveno pravo i grčki jezik. Ondje je 1710. zaređen za svećenika, a 1711. postignuo je doktorat iz filozofije i teologije obranivši teze iz klasične filozofije i dogmatike. Nakon završetka studija vratio se u Makarsku, gdje je bio kanonik, učitelj, propovjednik i dušobrižnik do 1714. U službi zadarskoga nadbiskupa V. Zmajevića pojavljuje se kada ga je 1715. pratio za kanonskoga pohoda u »Morlakiju«. Sedam godina predavao je u Zadru filozofiju svećeničkim pripravnicima i moralnu teologiju svećenicima te bio ispovjednik i misionar, kanonik, sinodalni ispitivač i arhiđakon. Papa Inocent XIII. imenovao ga je 1721. trogirskim biskupom. Pohodio je svoju biskupiju 1723, 1726. i 1730. te u puku širio štovanje Ivana Trogirskoga, relikviju kojega je darovao papi Benediktu XIII. Nastojeći povratiti crkvenu stegu među klerom, održao je 1724. biskupijsku sinodu. Splitskim nadbiskupom imenovao ga je papa Klement XII. potkraj 1730, a u posjed je uveden 1731, plativši prethodno 650 dukata pristojbe. Iako je bio u dobrim odnosima s pravoslavnim vjernicima koji su na područje Splitske nadbiskupije dolazili pred Turcima, episkopima je odricao jurisdikciju nad njima u sjevernoj Dalmaciji. Napisao je 1734. spis u svezi s akcijom dalmatinskih katoličkih biskupa prema pravoslavnim vjernicima (objavio N. Milaš 1899). Sa splitskim Velikim vijećem sukobio se oko nadležnosti pri primanju djevojaka u tamošnje benediktinske samostane, a s Kaptolom oko izbora kanonika; u obama sporovima morao je prihvatiti stare običaje. Njegovim je zauzimanjem franjevački hospicij na Dobrom 1736. postao samostanom. Osobitu brigu poklanjao je poučavanju svećenika glagoljaša. Još kao trogirski biskup za potrebe dopunske izobrazbe svećenika napisao je 1729. priručnik iz moralne teologije, Boggoslovje dilloredno, prvo djelo te vrste na hrvatskom jeziku. Osim što je ispunio potrebe pastoralnoga svećenstva, navlastito u Dalmaciji, te zadugo bio osnovni priručnik u glagoljaškoj okolini, njegov je priručnik vrijedan kao jedan od pokušaja stvaranja hrvatske teološke terminologije. Za pohoda u Poljicima 1733. pribavio je tamošnjim župnicima po jedan primjerak toga djela, a župniku u Prološcu (Podstrana) naredio je da za župnu crkvu nabavi glagoljski misal. Suvremenici su ga cijenili zbog učenosti. Embrunski nadbiskup Pierre-Guérin de Tencin tražio je njegovo mišljenje o osudi kojom je provincijska sinoda u Embrunu (jugoistočna Francuska) osudila njegova sufragana Jeana Soanena, biskupa Seneza, kao pristašu jansenizma; osudu je potvrdio pismom iz 1733. Pisao je i hrvatskom ćirilicom, štokavskim ikavskim govorom makarskoga kraja XVIII. st., ali nije prihvatio pravopisnu reformu Š. Budinića. Posvetio je više crkava u Kaštel-Starom, Suhom Dolcu (danas Primorski Dolac) i Nevestu (kraj Unešića). Župna crkva u Tugarima sagrađena je 1739. po njegovoj naredbi; iznad glavnih vrata je natpis koji ga spominje, a iznad natpisa ploča s isklesanim njegovim likom. Ulomak iz njegova djela naslovljen Ispitanja svarhu svetih redovah objavio je 1764. u Anconi pod svojim imenom J. Banovac.