KARLOVAC, Elza

KARLOVAC, Elza (Elsa), pjevačica, mezzosopran (Split, 14. II. 1910 — Ljubljana, 23. VI. 1961). Sestra Otmara, morskoga biologa. U Splitu učila pjevanje u Cvijete Cindro te kao članica Splitskoga kazališnoga društva 1929. debitirala ulogom Pamele u Fra Diavolu (D. F. E. Auber). U zagrebačkom HNK gostovala 1933. kao Azucena u Trubaduru G. Verdija i potom do 1937. bila u stalnom angažmanu ostvarivši repertoar od dvadesetak pretežno glavnih uloga: Govedarka (J. Gotovac, Morana), Margarita (E. Wolf-Ferrari, Četiri grubijana, zagrebačka praizvedba 1934), Marina i Marfa (M. P. Musorgski, Boris Godunov i Hovanščina), Končakovna (A. Borodin, Knez Igor), Slijepa žena (A. Ponchielli, Gioconda), Emilija (Verdi, Otello), Frade (L. Rocca, Dibuk, zagrebačka praizvedba 1936), Fricka i Erda (R. Wagner, Walküra i Rajnino zlato), Dalila (C. Saint-Saëns, Samson i Dalila), Sonjetka (D. Šostakovič, Katarina Izmajlova ili Lady Macbeth Mcenskog okruga, zagrebačka praizvedba 1937). Usporedno je razvijala koncertnu karijeru nastupima u izvedbama vokalno-instrumentalnih djela (Te Deum A. Brucknera i IX. simfonija L. van Beethovena, Zagreb 1936) te solističkim koncertima. Od 1937. povremeno je gostovala u ljubljanskoj Operi, gdje je 1940. dobila stalni angažman i do kraja života djelovala kao operna prvakinja. Ondje je postignula umjetničku zrelost i obogatila repertoar novim ulogama, među kojima su najuspjelije bile Crkvenjarka u Jenůfi L. Janáčeka i Jela u Ekvinociju M. Kozine (za obje dobila Prešerenovu nagradu 1949) te Carmen (G. Bizet) i Charlotta (J. Massenet, Werther). S ansamblom ljubljanske Opere i kao koncertna pjevačica gostovala je u Splitu, Zagrebu, Beču, Berlinu, Grazu i Trstu. Obdarena snažnim mezzosopranom tamne, gotovo altovske boje, odlikovala se čistom intonacijom i ritmičkom sigurnošću te smislom za izražajnu interpretaciju likova, a njezina se muzikalnost odražavala u profinjenu fraziranju i jasnoj vokalizaciji.