KOPORC, Srečko

KOPORC, Srečko, skladatelj, zborovođa, glazbeni pedagog i teoretičar (Dobrnič, 17. XI. 1900 — Ljubljana, 19. III. 1965). Brat kirurga Josipa. U Ljubljani 1918–22. polazio školu Glazbene matice, glazbenoteorijske predmete u M. Kogoja. Kompoziciju studirao 1923. u E. Lustgartena na Novom bečkom konzervatoriju i privatno u A. Schönberga u Beču, 1923–24. na ljubljanskom Konzervatoriju Glazbene matice, diplomirao 1929. na Konzervatoriju u Pragu. U Osijeku 1924. vodio HPD »Lipa« te bio orguljaš u župnoj crkvi sv. Marije, potom neko vrijeme zborovođa na Rabu. U Sušaku je 1930–33. nastavnik glazbe u gimnaziji, tajnik Glazbenoga društva i zborovođa »Jeke s Jadrana«, s kojom je 1932. izveo Staroslavensku misu K. Odaka te na istom koncertu odsvirao dva stavka iz vlastite Suite za orgulje. Od 1933. do kraja života djeluje u Ljubljani kao zborovođa i srednjoškolski nastavnik. Njegov opus, umanjen za mnoge skladbe što ih je uništio pred kraj života, čine orkestralna (dvije simfonije, simfonijska pjesma Posvetitev noči), komorna (dva gudačka kvarteta, dva puhačka kvinteta, sonate za violinu i glasovir), solistička (glasovirska, orguljska) i vokalna (solo-popijevke, zborovi) djela. Skladao pretežno u ekspresionističkom stilu primjenjujući prvi među slovenskim skladateljima suvremene skladateljske tehnike (Sonatina za glasovir, 1927; Suita za glasovir, 1937; solo-popijevka Balada, 1958), a uz Kogoja i S. Osterca 1930-ih bio je najugledniji glazbeni teoretičar. U rukopisu su mu ostali teorijski priručnici, a teorijske članke, pretežno o glazbi XX. st., te osvrte i kritike objavljivao je u periodicima Muzičar (1930), Naša sloga (1931) i u ljubljanskima Cerkveni glasbenik (1925, 1928–31, 1935–39), Nova muzika (1929), Ljubljanski zvon (1934), Slovenec (1934, 1936), Dom in svet (1935), Radio Ljubljana (1938).