BELO

traži dalje ...

BELO, zvonoljevač (prva pol. XIV st.). Radio je u Istri i Dalmaciji. U Istri je sačuvano nekoliko zvona koja je sâm lijevao (crkve u Novokračini kod Jelšana, Marčeniglu kod Vrha i Brestu pod Žbevnicom), a 1919. je zvono iz crkve Sv. Lovre u Buzetu (ranije u Kunsthistorisches Museum u Beču) predano talijanskim vlastima. Neka je zvona radio zajedno s majstorom Vivencijem, npr. zvono iz franjevačke crkve u Zadru (1328), rijedak primjer gotičke koncepcije u Dalmaciji. Natpis na istarskim zvonima – MAGISTER BELO Q VIVENCIUS – tumačio se da bi Belo bio sin »pokojnog« q(uondam) Vivencija. Vjerojatnija je metateza »B. Vivenciusq(ue)«, na što upućuje i spominjanje Vivencija nakon imena Belova (u Brestu: MAGISTER BELO ET VIVENCIUS ME FECIT ANNO DNI MCCCXXVIIII i u Zadru: BELO ET VIVENCIUS). Belu se gubi spomen, a Vivencije se u Dubrovniku spominje 1355, sa sinom Viatorom.

LIT.: Anton Gnirs: Alte und neue Kirchenglocken. Beč 1917, 30, 116, 126, 165, 212. — Carlo Cecchelli: Zara Catalogo delle cose d’arte e di antichità d’Italia. Rim 1932, 193–194. — Branko Fučić: Izvještaj o putu po Istri 1949 godine. Ljetopis JAZU, 1953, 57, str. 123. — Nada Klaić i Ivo Petricioli: Zadar u srednjem vijeku do 1409. Zadar 1976, 544. — Nevenka Bezić-Božanić: Dalmatinski majstori, 1. Split 1978, 139.
 
Redakcija (1983)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i simboli

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

BELO. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 17.5.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/belo>.