BELO

BELO, zvonoljevač (prva pol. XIV st.). Radio je u Istri i Dalmaciji. U Istri je sačuvano nekoliko zvona koja je sâm lijevao (crkve u Novokračini kod Jelšana, Marčeniglu kod Vrha i Brestu pod Žbevnicom), a 1919. je zvono iz crkve Sv. Lovre u Buzetu (ranije u Kunsthistorisches Museum u Beču) predano talijanskim vlastima. Neka je zvona radio zajedno s majstorom Vivencijem, npr. zvono iz franjevačke crkve u Zadru (1328), rijedak primjer gotičke koncepcije u Dalmaciji. Natpis na istarskim zvonima – MAGISTER BELO Q VIVENCIUS – tumačio se da bi Belo bio sin »pokojnog« q(uondam) Vivencija. Vjerojatnija je metateza »B. Vivenciusq(ue)«, na što upućuje i spominjanje Vivencija nakon imena Belova (u Brestu: MAGISTER BELO ET VIVENCIUS ME FECIT ANNO DNI MCCCXXVIIII i u Zadru: BELO ET VIVENCIUS). Belu se gubi spomen, a Vivencije se u Dubrovniku spominje 1355, sa sinom Viatorom.