BORNEMISZA STOLNIKOVIĆ

BORNEMISZA STOLNIKOVIĆ, plemićka obitelj s pridjevkom »iz Mikulića« (»de Mikulich«, »Mykwlych«) prema istoimenom posjedu na sjevernom području današnjeg Zagreba. Prema obiteljskoj predaji, njihov predak, plemić Pál Bornemisza, došao je u XVI st. iz Erdelja u Hrvatsku i, oženivši se hrvatskom plemkinjom iz obitelji Stolniković, dodao svome prezimenu i ženino (u Križevačkoj županiji spominje se 1507–20. i posjed obitelji Stolniković). God. 1461. kao posjednik na imanju Mikulići spominje se Juraj, sin Ivana zvanog Stolnik, kao i njegove sestre. Ne zna se da li su u genealoškoj vezi s Bornemiszama Stolnikovićima, suvlasnicima istoga posjeda od druge pol. XVI st., zabilježenima prvo u oblicima Ztholnekowych, Ztolnikovich, Z. de Mykwlych, a potom od kraja XVI st. Z. aliter Bornemisza, Bernomyzza, Bornemissa, Bornemisza, Bornemysza, B. de Mykwlych, B. Ztolnykowych, B. Stolnikovich de Mikulich i dr. Prvi poznati posjednik u Mikulićima iz te obitelji, Franjo (spominje se 1570–1605), bio je 1576–1605. plemićki sudac Zagrebačke županije, a 1593. ubirač poreza u Križevačkoj županiji. Među drugim obiteljskim posjedima najznatniji je bio Kupljenovo (danas selo između Zaprešića i Zaboka). Od druge pol. XVIII st. članovi obitelji ističu se u javnim službama. Krsto, sin Josipov, nakon završene srednje škole u Zagrebu i studija prava u Pešti i Beču te službe u kraljevskoj gardi u Beču bio je fiškal zagrebačkog biskupa F. Thauszyja (od 1757), član više komisije za razrez poreza, tajnik konferencija (od 1758), odvjetnik Banskoga i Kraljevinskoga sudbenog stola (oko 1760) te prisjednik posljednjega (1761 — oko 1783). Među spisima Zagrebačke županije iz 1786 (Arhiv Hrvatske) nalazi se i više onih o parnici vođenoj protiv njega zbog nasilnih postupaka prema podložnicima u Mikulićima. Njegov brat Matija (rođ. 1740), koji se školovao u Pešti, bio je bilježnik (1762) i podžupan (1763 — oko 1805) Zagrebačke županije te kraljevski savjetnik (1796–1809). Zastupao je hrvatske staleže na zasjedanju Ugarskog sabora u Budimu 1792. kad su se hrvatski zastupnici usprotivili zahtjevu Mađara da se u svim školama obvezatno uči mađarski jezik. God. 1796. bio je zastupnik i na saboru u Požunu (Bratislavi). Krstin sin Karlo (umro 1816) napustio je vojnu službu u graničarskim jedinicama naslijedivši po očevoj i stričevoj smrti obiteljske posjede. Njegov sin Juraj (1816 — oko 1862) polazio je srednju školu u Zagrebu i Velikoj Kanjiži (Nagykanisza), a studij prava do potkraj 1835. u Đuru (Győr). Bio je pristaša hrvatskoga narodnog preporoda i promicatelj preporodnih ideja još od studentskih dana, a poslije u Hrvatskom zagorju, gdje je posjedovao imanje Kupljenovo. Bio je plemićki sudac i prisjednik Sudbenoga stola Zagrebačke županije (oko 1842–50). God. 1843. optužen je za sudjelovanje u sukobima narodnjaka s mađaronima prije skupštine Zagrebačke županije (9. prosinca; odgođena), o čemu se vodio spor još 1846. Na zasjedanju Hrvatskoga sabora 1848. zastupao je kotar Brdovec. U svibnju iste godine poslan je kao komesar u Turopolje u potragu za skrivenim oružjem, a 15. svibnja predvodio je Turopoljce koji su došli u Zagreb pozdraviti bana J. Jelačića. Jedan je od članova Narodne stranke koji su sudjelovali u organizaciji jedinica Narodne straže. U listopadu 1848. bio je obrstar (pukovnik) brdovačko-stubičke čete upućene u Međimurje (murski kordon). Nakon poraza jedinica Narodne straže u sukobu s Mađarima (17. listopada), u kojemu je njegova četa izgubila mnogo ljudi, smijenjen je s položaja, iako istraga nije utvrdila njegovu krivicu (podaci u spisima Zagrebačke županije iz 1848, Arhiv Hrvatske). God. 1850. uklonjen je iz sudačke službe, nakon odbijanja da bude porotnik u parnici protiv uredništva zagrebačkoga naprednog lista Slavenski jug, pokrenutoj iste godine. Okušao se u pisanju stihova i proze. Njegova nevelika rukopisna ostavština (Zbirka rijetkosti NSB-a u Zagrebu) sadržava više odlomaka nedovršene autobiografije, u kojoj je pokušao obraditi i povijest obitelji. Iako bez umjetničke vrijednosti, njegovi su tekstovi zanimljivo svjedočenje o životu u Zagrebu u prvoj pol. XIX st. Potpisivao se G.- Ztolnikovič, Gjuro Ztolnikovič, Zvonimir Ztolnikovič i Gjuro Bornemisza. Njegov sin Roderik bio je 1853. kadet u Grazu, a poslije je podbilježnik Zagrebačke županije i vlasnik Kupljenova (1862). Prema S. Beloševiću, to imanje 70-ih godina XIX st. više nije bilo u vlasništvu obitelji. U službenim austrijskim shematizmima (1894–1917) zabilježen je kraljevski komornik (od 1894) i časnik kraljevske garde u Beču Stjepan (Bornemisza Stolnikovich de Mikulich). — Nema podataka o genealoškoj vezi obitelji B. sa Stjepanom Stolnekovićem, čiji se grb, različit od onoga Bornemisza Stolnikovića, sačuvao na pečatu isprave izdane u Bisagu 1738. Također nema podataka o srodstvu Bornemisza Stolnikovića s Varaždincima literatom Blažem Jantolovićem ili Bornemissom (1587) te Nikolom Bornemissom (1596) i njegovim sinovima Blažem i Matijom (početak XVII st.).