BUCONJIĆ, Paškal

BUCONJIĆ, Paškal (Stjepan), mostarski biskup, kulturno-politički djelatnik (Drinovci, 2. IV 1835 — Mostar, 8. XII 1910). Srednju školu završio 1852. u Širokom Brijegu, filozofiju i teologiju studirao u Ferrari (1853–60). God. 1852. stupio u Franjevački red, a 1856. zaređen za svećenika. Imenovan je profesorom filozofije u franjevačkomu središnjem učilištu Aracoeli u Rimu (1860–67), zatim profesorom u franjevačkoj gimnaziji u Širokom Brijegu (1867–71) te u rodnom mjestu župnikom do 1874, kad su ga hercegovački franjevci izabrali za starješinu. Naslovnim biskupom i apostolskim vikarom za Hercegovinu imenovan je 1880. Kad je sljedeće godine uvedena redovita hijerarhija, postavljen je mostarsko- duvanjskim biskupom, a 1890. i upraviteljem Trebinjske biskupije. Pokopan je u mostarskoj franjevačkoj crkvi. Na grobu je mramorno poprsje, rad kipara I. Rendića. — U Rimu je upoznao F. Račkoga, I. Črnčića, J. J. Strossmayera i E. Kvaternika, što nije ostalo bez utjecaja na njegova kulturna, crkvena i politička gledanja. Caru Franji Josipu I na njegovu putu po Dalmaciji (1875) izložio je u Imotskom teško stanje nemuslimanskog stanovništva u Hercegovini. Kad je iste godine izbio hercegovački ustanak, izdao je u Mostaru na talijanskom jeziku kratki osvrt na glavne uzroke ustanka kršćanskih naroda u Hercegovini i preko konzularnih predstavništava upoznao evropsku javnost s ciljevima ustanka. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine sukobio se s novom vlašću zbog traženja da general Stjepan Jovanović oslobodi dvadesetdevetoricu ustanika iz Brotnja. Prigodom aneksije Bosne i Hercegovine 1908. uputio je caru memorandum o pravnom i administrativnom uređenju Hercegovine unutar Monarhije. Kao biskup promicao je crkveni, kulturni, prosvjetni i socijalni napredak. Za njegova biskupovanja podignuto je dvadesetak novih crkava i župnih stanova, većinom njegovom pomoći a neke njegovim troškom (Bijelo Polje, Nevesinje). Od 1905. do 1909. gradio je biskupsku rezidenciju u Mostaru. Njegovom materijalnom pomoći izlaze u Mostaru listovi Glas Hercegovca (1885–96) i Osvit (1898–1908). Ondje je osnovao Hrvatsku dioničku tiskaru i utemeljio gotovo sva hrvatska društva onoga vremena u Hercegovini. Školskim sestrama Trećeg reda Sv. Franje povjerio je 1899. sirotište i školu za žensku djecu u Mostaru, a milosrdnicama Sv. Vinka školu u Ljubuškom. Na latinskom jeziku izdao je u Mostaru šematizme Mostarsko-duvanjske biskupije za 1892. i 1899. God. 1905. istupio je kao pobornik ćirilometodske tradicije u bogoslužju Katoličke crkve u Hrvata (izjava objavljena u Hrvatskoj kruni, 1905, 47). — Svestranim djelovanjem, napose dobrotvornošću i političkom nesavitljivošću, B. je stekao simpatije suvremenika koji su ga nazvali »mecena« i »hrvatski Leonida«.