ČRNKOVIĆ, Petar Stanislav

ČRNKOVIĆ, Petar Stanislav (Chernkovich, Csernkovich, Csernkovics, Crnković), zagrebački kanonik, izabrani bosansko-đakovački biskup (?, oko 1658 — Zagreb, 20. II. 1703). U dokumentima je ponekad pogrešno zabilježen imenom Juraj (objavio R. Lopašić). Pretpostavka Lj. Ivančana da potječe iz plemićke obitelji Črnkovečki nema potvrde u izvorima. Nakon školovanja u zagrebačkom sjemeništu, uči od 1677. filozofiju u Hrvatskom kolegiju u Beču, a potom bogosloviju u Hrvatskom kolegiju u Bologni. God. 1684. imenovan je župnikom nekadašnje župe Sv. Martina u Prozorju (kraj Dugog Sela), 1692. župnikom u Kloštru Ivaniću, a 1694. postaje zagrebačkim kanonikom. Bio je rektor u kolegiju zagrebačkoga Kaptola u Beču (1695–97) i Bologni (1698–1700). Za boravka u Beču kralj Leopold I. imenovao ga je prepozitom Sv. Petra u Kaptolu kraj Požege, davši mu u posjed tu prepozituru unatoč otporu i prosvjedima bosansko-đakovačkog biskupa Nikole Ogramića, koji je prisvajao jurisdikciju nad dijelom Zagrebačke biskupije u požeškom distriktu. Na poč. 1701. vratio se u Zagreb, a nakon smrti biskupa Ogramića imenovan je 1702. njegovim nasljednikom, no nije posvećen jer je umro prije papine potvrde kraljeva imenovanja. — Njegovom zaslugom obnovljena je vrlo ruševna kasnogotička jednobrodna crkva Sv. Martina u Prozorju, dograđen joj zvonik i bočna kapela. U doba njegove uprave bolonjskim kolegijem izrađene su u refektoriju novoizgrađenoga kolegijskog zdanja 1699. freske na kojima su prikazane glasovite osobe i epizode vezane uz povijesne događaje zajedničke Hrvatima i Ugrima (većim dijelom naslikao Gioacchino Pizzoli). God. 1699. izdao je bolonjski kolegij dvije knjige Jurja Patačića. Prva Heroes Hungariae et Illyriae tam bellica fortitudine quam singulari aliquo facinore illustres izašla je Črnkovićevim nastojanjem, a druga o istaknutim muževima, bivšim pitomcima i rektorima Hrvatskoga kolegija u Bologni, Gloria Collegii Ungaro-Illyrici Bononiae fundati, posvećena je Črnkoviću. Takvo Črnkovićevo zanimanje za domovinsku prošlost razjašnjuje njegovo prijateljstvo s P. Ritterom Vitezovićem, koji mu, kao svome poočimu (»pro-parenti suo«), posvećuje dio zbirke anagrama Fata et vota sive opera anagrammaton (Beč 1699) i u njoj jedan anagram. Misaonu pripadnost zagrebačkom kulturno-književnom krugu, začetom oko Vitezovića, Č. je osobito očitovao rodoljubnom pjesničkom poslanicom kojom odgovara na Vitezovićevu zamolbu da napiše ocjenu njegova djela Plorantis Croatiae saecula duo. Te latinske stihove tiskao je Vitezović 1703. kao prilog istom djelu, a 1914. V. Klaić u monografiji o Vitezoviću.