ĐURKOVEČKI, Josip

ĐURKOVEČKI, Josip (Gjurkovechki, Gjurkovečki, Gyurkovechki; Jožef), vjerski pisac i slovničar (Sveti Ivan Zelina, 1761. ili 1762 — Samarica kraj Čazme, 18. III. 1832). Bogoslovlje učio u Zagrebačkom sjemeništu, a nakon njegova preseljenja nastavio u peštanskom Središnjem sjemeništu. Nakon što je bio zaređen za svećenika, bio je neko vrijeme duhovni pomoćnik u župi Svetog Ivana u zagrebačkoj Novoj Vesi, a od 1797. župnik je u Samarici. — Djelujući godinama u toj vojnograničnoj župi Križevačke pukovnije, na dodiru kajkavskih i štokavskih govora, vjersko-pastoralnim i spisateljskim radom promicao je i opći napredak tamošnjega seljačko-vojničkog življa. Za »potreboču i hasen puka ladanskoga« sastavio je i 1819. objelodanio Izvod navukov od Boga i vere katoličanske. To djelo jedno je među mnogim kajkavskim i štokavskim izdanjima koja u različnim prijevodima i preradbenim inačicama razrađuju i tumače prosvjetiteljskim duhom prožet sadržaj Austrijskog katekizma, što je dekretom Marije Terezije 1777. postao obveznim za područje čitave Monarhije. U Pešti mu je 1820. tiskan nedjeljni i svetačni evanđelistar, što ga je zajedno s popratnim tumačenjima svetopisamskih tekstova priredio za poučavanje djece samaričke župe. U »Opomenjku« evanđelistara već je tada (1820) progovorio o jezičnim i pravopisnim pitanjima o kojima potanko raspravlja u predgovoru i uvodu Jezičnice horvatsko-slavinske (1826). U njoj je građa, sukladno ustroju klasičnih školskih slovnica, razvrstana u osam dijelova zasnovanih na osam vrsta riječi. Uz to sadržava kratka poglavlja »Od slov«, »Od rečo-zpelivanja« i »Naredbe rečo-slaganja vu horvatskom jeziku«. Pisana je kontrastivno hrvatskokajkavskim i njemačkim jezikom i namijenjena »Slavincem« i Nijemcima koji žive »vu Slavinskom orsagu«. Đ. je zaokupljen brigom oko čišćenja i stvaranja jedinstvenoga hrvatskog književnog jezika, a kao najpreča potreba nameće mu se pitanje usklađena pravopisa (»slovo-sloge«). Nastupajući kao purist, traži čišćenje jezika od tuđinskih natruha i njegovo obogaćivanje leksičkim blagom iz domaće baštine. Idealom izvorne jezične čistoće njemu je prvotni »slavinski« jezik, zajednički svim »Slavencima«, kojemu su hrvatski jezik govorom, a slavonski pismom najbliži. Stoga njeguje misao o njihovu zbliženju, pa i stapanju, to više što među njima ne nalazi bitnih jezičnih razlika, a različnosti u pisanju nastoji ujednačiti. Kao rođeni kajkavac i obrazovan »plebanuš« upućen u dosege i raspon ostvarenja kajkavskoga književnojezičnoga tipa (»vu horvatskom jeziku vnogo let vsi posli občinski gospodarstva i soldačtva zveršavali su se«) u osnovi ostaje vjeran tradiciji kajkavske grafije, a prihvaćanjem nekih funkcionalnijih rješenja slavonskoštokavskoga grafijskog sustava želi je poboljšati i pojednostaviti. — Idejno bliz, a jamačno i ponukan domorodnim i prosvjetnim nastojanjima biskupa M. Vrhovca, Đ. se pokušajem unapređenja jedinstvenoga hrvatskog književnog jezika potvrdio kao jedan od istaknutijih pokrajinskih pretpreporoditelja.