DOMAZETOVIĆ

DOMAZETOVIĆ, uskočka, poslije plemićka obitelj u Senju. U dokumentima zabilježeno je njihovo prezime u oblicima Demoseouitsch, Domasettovich, Domazetouich, Domazetovich, Domazettovich, Tomazetovich. Prema obiteljskoj predaji, bili su potomci srednjovjekovne plemićke obitelji iz Bosne, odakle su u XV. st. došli u Senj. Ta je predaja zabilježena u spisu iz druge pol. XVIII. st. Vita e valorose azzioni del conte general Stanislao Domazettovich e deli conti Tadia, Lazzaro e Marco suoi fratelli (objavio M. Magdić). Austrijske su vlasti 1597, nakon uskočkih napada na Pulu, Rovinj, Rab, Primošten i druga mjesta pod vlašću Mletačke Republike, koja je nakon toga uvela blokadu Hrvatskog primorja, protjerale uskočkog vojvodu Marka iz Senja. I Mirko (Miko) je bio uskočki vojvoda, koji se istaknuo u borbama s Turcima u Lici. Njega je 1601. dao ubiti kraljevski komesar u Senju Josip Rabatta, koji je zbog tog i drugih nedjela počinjenih u tom gradu i sam izgubio život (31. XII. iste godine; dokumente o tim događajima objavili R. Lopašić i K. Horvat). Nakon završetka austrijsko-mletačkog (uskočkog) rata 1615–17. i mira sklopljenog u Parizu (1617), Lovro je bio među uskocima koji su morali napustiti Senj i nastaniti se u okolici Brinja u Lici, a Jurju je dopušteno da ostane u senjskoj okolici. Obitelj je dobila status senjskih građana 1665. Kanonik tamošnjega Kaptola Marko pokrstio je u kolovozu i rujnu 1689. u Perušiću više od dvije stotine Turaka. On se spominje uz Pavla i 1697. među kolovođama otpora u Senju zbog odluke Unutrašnjoaustrijske komore u Grazu iz 1696. o uvođenju monopola soli, što je bilo u suprotnosti s povlasticom koju je 11. II. 1532. kralj Ferdinand I. podijelio Senjanima (trgovina solju bez plaćanja daća kraljevskoj tridesetnici). Spor zbog tog i nekih drugih razloga (ugrožavanje sloboda) trajao je i na poč. XVIII. st. i doveo do otvorene pobune 8. XI. 1721 (završila 1722). Uz Marka i Pavla u tim su događajima sudjelovali Jurko i narednik Vule. Pavao je u to vrijeme ugledan pučanin, koji je 9. XII. 1720. dobio plemstvo grada Senja i 21. X. 1724. hrvatsko-ugarsko plemstvo (tekst povelje kralja Karla VI. iz 1724. objavio Magdić). Sudjelovao je na zasjedanjima Velikog vijeća (General Viche) i plemićkog vijeća, bio gradski sudac 1723. i 1728, biran je u Malo vijeće 1723. i izabran 1724. u odbor za nadzor javnog reda i mira u Senju, osnovan iste godine po preporuci kraljevskih komesara. Bavio se pomorskom trgovinom. Nakon odluke Velikog vijeća o potvrdnom odgovoru na poziv Dvorskoga ratnog vijeća u Beču senjskoj općini od 5. XII. 1733. da naoruža više brodova (uz novčanu pomoć Beča) u povodu početka rata za poljsku baštinu, bio je među brodovlasnicima koji su 1. II. 1734. potpisali u Karlovcu obvezu o sudjelovanju njihovih brodova u ratnim operacijama. Njegov suvremenik, pučanin, narednik Vule, izabran je 1723. u Malo vijeće, 1724. u komisiju u kojoj je djelovao i Pavao, a 1726. za gradskog suca iz pučkog staleža, kojem je pripadao i Antun, spomenut 1726. kao član Velikog vijeća. On je 23. II. 1743. dobio plemstvo grada Senja. U plemićkom su vijeću 1733. Bore i Ivan. U to vrijeme djeluje i isusovac Franjo Ksaver (1705 –1741). Školovanje je započeo u riječkom isusovačkom kolegiju. Dovršivši retoriku, stupio je 27. X. 1721. u Isusovački red u Beču, gdje je nakon novicijata slušao filozofski trienij (1723–26). Kao magistar poučavao je u gimnazijama u Rijeci (1726–28) i Varaždinu (1728–30). Potom je studirao teologiju u Grazu (1730–34). God. 1734. bio je s isusovcem B. Zuzorićem u misijama na području Julijske krajine i Hrvatskog primorja, 1735. u Lukovdolu, Oštarijama kraj Ogulina, Brodu na Kupi i Slunju, a 1735/36. s J. Locatellijem drug je J. Muliha u misijama u Vesprimskoj i Pečujskoj biskupiji. Spominje se (J. Badalić) da su uz Muliha i on i Locatelli mogli imati udjela u prikupljanju pjesama za misijski priručnik ili pjesmaricu Bogoljubne pisme za probuditi u serdcu grišnika ljubav Božju i Mariansku ... (Trnava 1736), koju je izdao Mulih (I. Fuček ne potvrđuje Badalićevu pretpostavku). God. 1735/36. dolazio je u misije iz »treće probacije« u Judenburgu (Austrija). Predavao je filozofiju u Ljubljani (1736–39), od rujna 1739. bio hrvatski penitencijar Gospina svetišta u Loretu, a potom je istu službu obavljao u bazilici Sv. Petra u Rimu, gdje je i umro. Obitelj Domazetović pokrenula je zajedno sa senjskim plemićima Demellima i Vukasovićima 1759. postupak u Rimu protiv senjskog biskupa J. V. Ćolića, koji je zbog toga napustio Senj i otišao u Rim, odakle se više nije vratio. Juraj je 1744. sagradio kuću u Senju na koju je postavio natpis s tekstom o podrijetlu obitelji prema sačuvanoj predaji te obiteljski grb (kuća postoji i danas; tekst natpisa objavili Magdić i I. Kukuljević Sakcinski). God. 1779. sudjelovao je na konferenciji u Karlovcu, sazvanoj nakon otvaranja Jozefinske ceste Karlovac—Senj, na kojoj se raspravljalo o organizaciji prometa na toj prometnici i drugim gospodarskim pitanjima. Tomo je u pol. XVIII. st. dao u Senju sagraditi skladište za žito (i danas skladište, nalazi se između Leonove i kule Sv. Broza), a u drugoj polovici istog stoljeća posjedovao je i spremište za sol (danas Cilnica, kbr. 9). Trgovinom se bavio i Juraj Rajmund, koji se na poč. XIX. st. dopisivao s barunom Antunom Kneževićem i slao mu živežne namirnice u Karlovac (njegova pisma Kneževiću 1801–04. uz nekoliko računa pohranjena su u Zbirci rijetkosti NSB u Zagrebu). U vezi s otpremom robe iz Senja u Karlovac spominje se u pismima i Ivan Vjekoslav. Juraj Rajmund dopisivao se i s general-majorom barunom P. Kneževićem (njegovo pismo Kneževiću od 5. III. 1812. pohranjeno je u istoj zbirci). Barokna palača obitelji iz XVIII. st. kraj Malih vrata u Senju (poznata pod imenom Verein) bila je na poč. XIX. st. sjedište društva časnika senjskoga garnizona, a od siječnja 1835. i društva Casino nobile (od 1870. Narodna čitaonica); u upravi je oko pol. XIX. st. i jedan Domazetović (vjerojatno Antun). U toj palači bile su od 1842. prostorije Glazbenog zavoda. Juraj je oko 1872. bio član Gradskog vijeća u Senju. Iz te je obitelji bio i pravni pisac → FRAN. Potomci obitelji žive i danas.