DRŽIĆ

DRŽIĆ, dubrovačka plemićka i poslije pučanska obitelj. U izvorima se od XII. st. obiteljsko prezime bilježi kao Darsa, Derge, Dersa, Dersia, Derxa, Derza, Dirsa i Drža. Pretpostavlja se da potječe od slavenskog imena Držimir, koje se u latinskim izvorima navodi kao Dragimirus i Dersimirus te u mnogobrojnim skraćenim oblicima. Najstariji hrvatski oblik prezimena zabilježen je u povelji kralja Stefana Uroša III. Dečanskog iz 1326. Prema Annales Ragusini Anonymi, obitelj Držić potječe iz Kotora, što bi moglo biti vjerojatno. Tamošnji izvor iz 1124. spominje dvojicu Držića, od kojih je jedan Gojslav (Goislaus Derze). God. 1151. Dubrovčane, uz ostale, zastupa Petrus comes Raguseorum cum filio Gai[s]lauo. Taj je Gojslav možda brat poslije spomenutog Držimira (Dersimirus comitis Petri). Na osnovi istovjetnosti imena, ali i tradicije, može se pretpostaviti da su potonji Držići u najtješnjem srodstvu s kotorskima, ako i nisu izravni potomci kotorskoga Gojslava. Iako izvori ne potvrđuju znatniju prisutnost Držićâ u dubrovačkom javnom životu u XIII. st., kao suci spominju se Držimir (1190; konzul 1198) i Mihovil (Michael, 1281). Tijekom prve pol. XIV. st. Držići ulaze u red najistaknutijih dubrovačkih vlasteoskih rodova. Redovito su zastupljeni u Malom vijeću i Vijeću umoljenih. Zamašna je njihova kopnena i pomorska trgovačka djelatnost. Pripadnici roda zakupnici su mnogih carina, najčešće one u Drijevima na ušću Neretve. Uspješno i obilno posluju u dubrovačkom zaleđu, gdje uspostavljaju veze koje povećavaju njihov ugled u komuni te im se povjeravaju važne diplomatske misije. Marin Mihovilov (Marinus Michaelis, navodi se 1282–1311) 1308. izaslanik je u Mlecima, a njegov nećak Junije Junijev (Junius f[ilius] Junii, navodi se 1293–1348) čest je poklisar u Bosni i Srbiji. Tako ga vlada 1318. šalje Stefanu Urošu II. Milutinu, 1326. Stefanu Urošu III, 1332. u Bosnu i Rašku, 1334/35. bosanskom banu te 1336. Stefanu Dušanu. On je 1333. »consul in Sclavonia«, dakle službeni predstavnik dubrovačkih trgovaca. Sudjeluje i u vrlo važnim pregovorima radi stjecanja Pelješca. Njegova se diplomatska djelatnost ne iscrpljuje na Balkanu, pa je tako 1293. u Mlecima, a i 1328. kao poklisar putuje tamo preko Zadra. God. 1346. sa sinovima Matejom i Mišom boravio je u Prizrenu, gdje posjeduje kuću. Junije u listopadu 1311. osniva za bizantsko područje trgovačko društvo s braćom Mergnucho (Mernucho) te radi kupnje žita za komunu putuje 1313. u bizantska područja i 1330. u Apuliju. Njegov se brat Klement (Clime; navodi se 1296–1333) vrlo rano uključuje u kopnenu trgovinu. Kad 1322, zajedno s još dvojicom trgovaca putuje u Bosnu, Malo mu vijeće povjerava pregovore s bosanskim banom. Iduće godine Junije s braćom zakupljuje carine srpskoga kralja Vladislava. God. 1334. s njima i nekim Bogunom zakupljuje carinu u Drijevima, gdje tada posjeduje zalihe soli. Gervazije (navodi se 1311 –35) zakupljuje srpske carine. God. 1346. i 1355. neki Klement zajedno s ortakom zakupljuje carine u Drijevima i Ostrožnici. Marin Mihovilov (navodi se 1345–60) jedan je od zakupnika carine u Valoni (Vlorë). Ti Držići, poput drugih zakupnika, nastoje promjenama povećati dobit, pa ih vlada sili da poštuju stare običaje. Braća Mihovil, Vale (navodi se 1312–49) i Klement, Junijevi sinovi, osnivaju o. 1332. obiteljsko društvo (fraterna societas), koje najčešće predstavlja Klement, po svoj prilici najstariji brat. Klement Tomin (oko 1326–1376) pripada sporednoj grani roda koja se istaknula u prvoj pol. XIV. st. Njegova djeda Klementa izvori spominju samo 1268, a otac mu Toma (1285–1348) posjeduje 1319. mlin, pa je dužan držati barku koja može primiti 40 vreća žita ili brašna; mlin je 1325. prodan za 300 perpera. Toma je bio član Velikog vijeća, kapetan gradske straže u Župi, komornik mjera i utega (justicijar), knez u Župi i na otocima, advokat i sudac tzv. male kurije, a i njegovi sinovi obnašaju više dužnosti. Na poč. 1340-ih, zbog brojnosti roda, povećava se broj Držićâ u Vijeću umoljenih. Toma postaje njegov član najkasnije 1343. Umire za kuge 1348. Čini se da ga je nadživio samo jedan sin, Klement, a da je iza drugoga, Ruska (Ruscus, umro prije 1349), ostao malodoban sin. Klement se, izgleda, poslovno orijentirao najviše prema Italiji i vjerojatno je vlasnik broda »S. Maria«. U izvorima se dosta spominje zbog dugotrajnog spora. Zbog navodno pretrpljene štete, on, Frano de Tudisio i Junije de Gambe zatražili su i stekli 1326. pravo na represalije protiv Ancone. Sljedeće godine Ancona ih je tužila, jer su Klement i Tudisio opljačkali nekoga njezina trgovca. Spor – za kojega ih dubrovačke vlasti u korespondenciji nazivaju nobiles cives et mercatores – vodio se sve do 1332, kada su morali platiti poveću kaznu. U prosincu 1354. Klement i Nifficus (Nichifor) Galoço (de Galloço) zakupljuju na godinu »comercium salis domini Imperatoris, pro modiis salis 2250« (oko 150 t). God. 1356. član je Vijeća umoljenih, a 1357. Malog vijeća i 1358. knez u Stonu. Na istim funkcijama javlja se 1360-ih. Vrlo je često knez i sudac u Stonu. God. 1359. izabran je za prokuratora lokrumskog samostana. Ljeti te godine, za ratnog prodora humskoga kneza Vojislava Vojinovića i pustošenja Rijeke dubrovačke dospijeva u zarobljeništvo. Nakon oslobađanja sudjeluje u diplomatskim akcijama radi formiranja saveza protiv Vojinovića i Kotora. God. 1361. pregovara s bosanskim banom, a 1362. putuje na mirovne pregovore u Kotor s izaslanikom dalmatinskog bana. U kolovozu 1362. obavlja dužnost ratnog zapovjednika. Više puta predlagan, konačno je pred kraj života, u siječnju 1373. postao i knezom. Bio je oženjen Marom, kćeri Teodora Petrane (de Petragna). Kako je njezina obitelj izumrla na poč. 1370-ih, stječe 1375. pravo prvokupa njezinih posjeda na Pelješcu. Tomko Ruskov (Thomcus f[ilius] de Rusco; navodi se 1363 –76) uglavnom živi u Solunu. Sporio se sa stricem Klementom, koji mu je za punoljetstvo trebao isplatiti 500 perpera. God. 1373. putuje iz Soluna s pet tovarnih konja i robom jednog Bunića u Novo Brdo, ali ga putem orobi Junije Sorkočević sa svojim ljudima. Čini se da je umro mlad. U 1350-im i na poč. 1360-ih često se spominje Miše Junijev (umro 1363). Stalni je član Vijeća umoljenih, od 1356. jedan od »sapientes« te sudjeluje u vijećanjima oko prihvaćanja vrhovništva ugarsko-hrvatskoga kralja. Od 1359. više je puta sudac, a 1362. i knez. Povjeravali su mu i izaslanstva. Imao je sina i dvije kćeri, ali su, čini se, svi oni umrli za kuge 1363. Svećenik Jakob Junijev (navodi se 1348–72) umire kao posljednji od Mišine braće. Spominje se 1368. kao prokurator Teodora Candiotusa u najstarijoj bilješci o južnofrancuskim lovcima koralja u Dubrovniku. Matko (Matchus, navodi se 1376–97), sin Klementa Tomina, još je 1376. maloljetan. On je posljednji vlastelin iz roda Držićâ. Naslijedio je velike posjede, posebno na Pelješcu. Oporučno dobiva i dio imanja jedinoga majčina brata Marina Petrane. Sve posjede ostavio je sestri Katarini i mužu joj Orsu Zamanji. Tako je, u prvom redu zbog kuge, izumro jedan od najsnažnijih dubrovačkih patricijskih rodova u XIV. st. — Vale (o. 1312–49; spomenut s braćom 1332) imao je osim svojih zakonitih sinova Vlaha (Blasius, Vlachus, navodi se 1357–67) i đakona Tome (navodi se 1367–74), i dva nezakonita sina Leonarda (zvanog Lone, 1348?–83) i Ruska (1363), od kojih potječe pučanska loza Držićâ. Ruskova oporuka iz 1363. uvedena je među pučanskima. Iz nje se vidi da je živio u Mlecima i da mu se žena zvala Miluša. Leonard bio je jedan od uglednih pučana koje bi vlada imenovala poklisarima. Tako ga šalje 1361. dalmatinskom banu, kome se imao žaliti na neprijateljsko držanje srpskoga kralja i poglavito V. Vojinovića prema Dubrovniku i njegovim trgovcima te isposlovati da komuna plati u Drijevima carinu od 1500 do 2000, najviše 2500 dukata. Trebao je također iznijeti optužbe protiv Mlečana, koji da su u Veneciji blokirali dubrovačke brodove u ukupnoj vrijednosti od 1500 dukata. God. 1366. u Drijevima pregovara o carini. Leonard je još 1357. zakupio 1/4 carine od Vita Gučetića, koji je te godine za 6000 perpera godišnje od bana Tvrtka zakupio trgovinu u Drijevima. God. 1381. Leonard je jedan od osam trgovaca koji su u Veneciji prekršili sporazum Ugarske i Mlečana po kojem Dubrovčani tamo nisu smjeli ni kupovati robu od stranaca niti im je prodavati. Budući da se to protivilo i odredbama Republike, svi su 1382. kažnjeni sa 14 dana zatvora. Iza Leonarda ostala su dva sina Rusko i Nikša (Nixa). U vezu s tom granom Držića Lonkovića dovodi se i dubrovački notar Nikša Zvijezdić(Nicholaus de Stella), koji službuje 1430–55. Najglasovitija i najdugovječnija pučanska loza Držića potječe od vlastelina Maroja Mihovilova (navodi se 1345–60). Prvi se put oženio iz uglednog roda Sorkočevića te je imao kćer Nikoletu, a u drugom braku, čini se, nije imao djece. Međutim, 1361. imenuju se skrbnici za njegova nezakonitog sina Justina (Giuco, Giucus, Giuscus, Dživko), koji je 1367. od komune primio priznanicu za novac što ga je preuzeo iz očeva imutka do svoje punoljetnosti. Na svojem brodu plovi 1370-ih u Senj po drvo, a sudjeluje i u trgovini olovom i žitom. God. 1382. ženi se iz firentinske obitelji Ricci (Riçi) uz miraz od 1000 perpera i 60 exaga zlata, što uz druge podatke jasno svjedoči kako se Justin uspio uvrstiti među najuspjelije dubrovačke trgovce. Ženidbene veze koje sklapaju njegova kći i dva sina s članovima najuglednijih pučanskih obitelji u Dubrovniku također potvrđuju Justinov velik ugled. Stariji mu sin Marin (1400–45) ima četiri sina, od kojih će Nikolina grana nastaviti pučansku lozu Držićâ. Oženio se Nikoletom iz pučanske obitelji Vodopija, koja je nakon 1667. stekla vlasteostvo. Poginuo je 8. VIII. 1463. prilikom eksplozije baruta i požara u Kneževu dvoru, kada je nastradalo stotinjak ljudi. Nikolini su sinovi Vlaho (Blaxius, umro 1501), pjesnik i dramatičar  → DŽORE te nezakoniti sin Andrija, klerik, koji nakon smrti brata Džore preuzima obiteljski patronat nad crkvom Sv. Petra na Koločepu i zadržava ga sve do 1526. Četiri mjeseca nakon pogibije Nikole Marinova rodio mu se još jedan sin, Marin. On se oženio Anuklom, kćeri Marina Kotruljevića. Živio je punih 87 godina i umro bez oporuke. Imao je sinove → VLAHA, slikara, Vincenta, Ivana, Nikolu, Marina i → MARINA, pjesnika i komediografa. Slikar Vlaho Marinov živio je u Veneciji, gdje se i oženio te imao dva sina, a poslije je u Dubrovniku dobio dvije kćeri. Njegov je sin Jero (rođen 1574) sastavio najpotpuniju genealogiju Držićâ, koja se čuva među rijetkostima Knjižnice Male braće u Dubrovniku. Njezin je posljednji podatak onaj o Jerinoj smrti 7. VIII. 1603, a unijela ga je druga ruka. Arhivska vrela potvrđuju veliku pouzdanost te genealogije. Jedino je sastavljač držao časnijim tvrditi kako su Držići izgubili vlasteostvo zbog nepoštivanja vladine odredbe o zabrani napuštanja grada članova patricijata za kuge 1348, skrivajući nezakonito podrijetlo Justina, osnivača te pučanske grane Držića. Zanimljivo je da se u starom Dubrovniku Justinova oca, vlastelina Marina, držalo utemeljiteljem posebne, vrlo raširene književno-znanstvene djelatnosti – pisanja pučanskih i vlasteoskih genealogija. Valja spomenuti i granu Držića koja ide od Vlaha, brata pjesnika Džore. Njegov je sin Nikola bio zaručen s Katarinom, kćeri Julijana Marina de Fiorio Turčinović. Nakon Katarinine smrti oženio se s njezinom sestrom Klarom, koja je od oca baštinila 50000 dukata. Njihov se sin Vlaho, kako svjedoči ženidbeni ugovor iz studenoga 1548, trebao oženiti Marijom, jedinom kćeri Stjepana Šimuna Aligrettija Sinčevića, koja je od oca naslijedila 50 000 dukata. Na njihovu je piru prikazana Tirena, pastirska igra Marina Držića. Vlaho je umro 1567. Posljednji muški pripadnik pučanske obitelji Držića, Stjepan, pogiba u velikom potresu 1667. Bio je oženjen Dešom, kćeri Tadije Petra Nalješkovića, s kojom je imao dvije kćeri. Nakon Stjepanove smrti rodio mu se sin Franjo, ali je umro nakon nekoliko dana. Time je ugašena jedna od najuglednijih dubrovačkih pučanskih obitelji.