DUJMUŠIĆ, Josip

DUJMUŠIĆ, Josip (Jozo), kulturni djelatnik i znanstvenik (Polja kraj Travnika, 21. VIII. 1874 — Zagreb, 14. X. 1942). U Travniku završio šest razreda Nadbiskupske klasične gimnazije, a u Sarajevu VII. i VIII. razred s ispitom zrelosti 1892. Klasičnu i slavensku filologiju započeo studirati u Innsbrucku te nastavio i završio u Beču 1898. Doktorirao 1900. tezom Studium über Osvetnici des Dichters fra Grga Martić (rukopis se nalazi u bečkoj Univerzitetskoj biblioteci). Kao namjesni učitelj službovao najprije u bihaćkoj gimnaziji 1900–03, zatim kao profesor u Sarajevu, Banjoj Luci i Tuzli 1904–14, Derventi 1914–19, varaždinskoj gimnaziji 1920–25, Kotoru te do umirovljenja 1933. u III. realnoj gimnaziji u Zagrebu. Prikaze, rasprave, osvrte i polemike iz područja hrvatske književne povijesti, narodne poezije, poetike, filologije, povijesti kulture, školstva i nastave gramatike objavljivao je od 1896. do 1941. u novinama, časopisima, školskim izvješćima i kalendarima Vienac, Školski vjesnik, Peti godišnji izvještaj Velike gimnazije u Donjoj Tuzli 1903/04, Nastavni vjesnik, Südslavische Revue, Jugoslavenska smotra, Izvještaj gimnazije u Derventi (1913–14), Hrvatska sloga, Narodno jedinstvo, Obzor, Izvještaj gimnazije u Tuzli (1930–31), Jutarnji list, Hrvatska straža, Hrvatski radiša, Mladi radiša, 15 dana, Katolički list, Danica, Nova Danica, Hrvatski dnevnik, Nezavisnost, Nedjelja, Poljodjelski kalendar Hrvatskog radiše, Hrvatski glas i dr. U rukopisu je ostavio djelo Narod ili značaj – zla sudbina ili zao duh. Služio se pseudonimima i šiframa Prof. J. D., Dr. J. D., J. D., D J, D., Antibarbarus. Njegova »školska poetika« Nauka o pjesništvu na tragu je herbartovske formalističke estetike F. Markovića te nije pridonijela estetici hrvatske moderne. Osnovno područje njegova rada jest jezikoslovlje. Zauzima se za jezičnu i pravopisnu reformu te traži temeljito čišćenje hrvatskog jezika od stranih utjecaja. Jezik smatra glavnim uporištem u političkoj i nacionalnoj borbi. Osobito je protiv rusizama, turcizama, »slavenoserbštine« i »crkvenoslavenštine«. Bio je uporan protuvukovac, hrvatski tradicionalist i kulturni Europejac, braneći etimološki pravopis kao hrvatsko narodno dobro i očit znak suvremene europske kulture. Njegov je prinos znatan u osvješćivanju i promicanju znanstvene misli o hrvatskom jeziku.