FLORSCHÜTZ, Josip

FLORSCHÜTZ, Josip, jezikoslovac i glazbenik (Osijek, 8. III. 1864 — Zagreb, 22. IX. 1916). Gimnaziju polazio u Osijeku i Zagrebu 1874–82, u Beču studirao slavensku, germansku i poredbenu filologiju. Na temelju rasprave Psalterium Sinaiticum promaknut je 1887. na bečkom Sveučilištu u doktora filozofije. God. 1889. položio je pred bečkim povjerenstvom ispit za nastavnika u gimnazijama i realkama s hrvatskim i njemačkim jezikom kao glavnim predmetom. Dvije godine potom Zemaljska vlada imenovala ga je profesorom osječke gimnazije. Odatle je premješten u višu realku u Zagreb, gdje ga je Vlada 1900. odredila za službu u zagrebačkomu Djevojačkom liceju. Sljedeće mu je godine na temelju habilitacijskih radnja Postanje slaboga preterita u germanskome i Baza g’dheme u indogermanskim jezicima dodijeljena venia legendi za gotski i staronjemački jezik na Filozofskome fakultetu zagrebačkoga Sveučilišta. God. 1905. imenovan je sveučilišnim lektorom njemačkog jezika, a 1907. zatražio je da mu se venia legendi proširi i na poredbenu gramatiku indogermanskih jezika. Tijekom prve pol. 1908. u Leipzigu sluša sanskrt u E. Windischa, slavistiku u A. Leskiena i indoeuropeistiku u K. Brugmanna. Dotle su u Zagrebu profesori S. Tropsch i T. Maretić nastojali da ga profesorski zbor predloži za izvanrednog profesora struke koja bi se mjesto »indogermanske« mogla »ispravnije zvati indoeuropskom poredbenom filologijom«. Iz Leipziga se vratio s vrlo pohvalnim preporukama rečenih jezikoslovaca te je iste godine na netom ustrojenoj Stolici za indoeuropsku poredbenu filologiju imenovan prvim izvanrednim profesorom, a već 1909. promaknut u prvoga redovitog profesora indoeuropske poredbene filologije tadanjega Mudroslovnog fakulteta. — Osvrt na Brozove Oblike u Književnoj smotri 1890. bio je prvi Florschützov tiskani naslov; slijedili su radovi iz germanistike i baltistike, iz hrvatske književne i jezične povijesti te gramatički priručnici. Pisao je o M. Maruliću u okviru četiriju stoljeća hrvatske umjetničke književnosti (Vienac, 1901, 46–52; objavljeno i samostalno), o A. Šenoi (Pobratim, 1901–02, 6, 7, 9), postojbini sv. Jeronima (Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, 1902), novijim strujanjima u njemačkoj i engleskoj drami (Narodne novine, 1897, 185, 216, 217, 219, 225, 227, 228; 1898, 157–159), o naglasku u hrvatskom i njemačkom, o povijesti germanske poredbene gramatike, utjecaju Turkotatara i Germana na Slavene (Nastavni vjesnik, 1896, 1898, 1905), o litavskom jeziku, književnosti i glazbi (Prosvjeta, 1910, 21, 24; objavljeno i samostalno) i dr. Potpisivao se i šiframa J. F., dr. J. F-z, -z. Osobito je priznanje doživjela njegova hrvatska gramatika za škole objavljena 1905, koja je već 1907. ponovno izdana. God. 1940. izišlo je njezino peto izdanje pod naslovom Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika za srednje i slične škole, prilagođeno školskoj politici u doba Banovine. U vrijeme rata objavljena je prvi put 1941. kao Hrvatska slovnica za srednje i slične škole s izmjenama otisnutim na posebnom umetku, a 1943. preuređena u Uredu za hrvatski jezik na korijenskom pravopisu s izostavljenim sadržajima koji su podsjećali na jugoslavenstvo i s djelomično pohrvaćenim slovničkim nazivljem. Ocijenjena je kao najbolje djelo svoga tvorca i kao jedan od najuspjelijih školskih priručnika svoje vrste. Iako u početku osporavana od vukovaca (D. Boranić, V. Nožić) ponajviše stoga što je uz Maretićevu gramatiku držana nepotrebnom, a s njom se u potpunosti nije ni preklapala, znatno je pripomogla nametanju onoga oblika književnog jezika za koji su se zauzimali upravo hrvatski vukovci. Kao indoeuropeist, F. je u nju unosio i posebno obilježene jezičnorazvojne podatke, zatim podatke namijenjene samo višim razredima te posebne bilješke za nastavnike početnike. Od 1905. sve ga je više zaokupljala indoeuropska lingvistika. To su osobito poticali germanist Tropsch i slavist Maretić, ali se F. mnogo oslanjao i na potporu I. Kršnjavoga, kojega je držao najzaslužnijim za ustroj zagrebačke indoeuropeističke stolice. God. 1915. htio ju je dopuniti osnutkom seminara za poredbenu indoeuropsku lingvistiku, ali su ratne prilike i njegova prerana smrt vratile zagrebačku indoeuropeistiku u stanje u kojem se nalazila i prije njegova imenovanja; njome će se opet, sve do nastupa A. Mayera 1938, usputno baviti slavisti. — Za studija u Beču školovao se i u glazbi polazeći tamošnji Konzervatorij. Po povratku objavljivao glazbene rasprave i osvrte na koncerte i operne izvedbe u Viencu (1891–94, 1897, 1902), Pobratimu (1898–99) i Prosvjeti (1910). U kritičkim prilozima najprije opisao izvođenu skladbu sa svim pojedinostima o nastanku, obliku i građi, zatim ocijenio razinu izvedbe. Prosudbe su mu stručno utemeljene i obrazložene. God. 1911–16. bio je i članom ravnateljstva HGZ, a neko je vrijeme djelovao i kao zamjenik zborovođe PD »Kolo«. Skladao je ženske crkvene zborove, desetak muških zborova i solo-popijevke. Na koncertima »Kola« izveden je 1896. zbor Na rastanku s tenorom solo, a 1899. Budi svoj, oba na vlastite tekstove. Popijevka Sam za alt ili bariton uz pratnju glasovira, također na vlastite stihove, objavljena je u Viencu (1897, 51). Zajedno s A. Stöcklom priredio je za tisak zbirku Crkvena pjesmarica za dječački i mješoviti zbor za obrtnu školu (Zagreb s. a.).