GLÜCK, Henryk

GLÜCK, Henryk (Glueck, Gluk), književni povjesnik, kritičar i esejist (Krakov, 1881 — Beč, 25. II. 1929). Sin Leopolda, poljskog liječnika u državnoj službi u Bosni. U osmoj godini dolazi u Sarajevo te završava gimnaziju 1900. Pravo studira u Beču 1900/01. i Krakovu 1903. te 1905. polaže rigoroz. Službovao je u austrijskoj administraciji u Kninu 1903, Zadru 1904, Dubrovniku 1905–11. i Sarajevu 1911–18. Tada je njegovim nastojanjem u seriji Priručna izdanja austrijskih zakona izišao Obrtnički red (Dubrovnik 1909), a kao tajnik bosansko-hercegovačkih željeznica priredio je knjigu Eksproprijacija i otkup zemljišta za građenje novih željeznica u Bosni i Hercegovini (Sarajevo 1914). Nakon raspada Austro-Ugarske odlazi u Poljsku te najprije djeluje u mladoj poljskoj diplomaciji; 1921. preuzeo je čeličanu u Gdańsku, a 1924. postaje generalnim direktorom Friedenshutte (Huta pokojna) d.d. i industrijskog poduzeća Nikolaus Graf von Ballestrem u Katowicama. Znatan je njegov udio u obnovi i polonizaciji tamošnje metalne industrije koja je bila u vlasništvu njemačkih poduzetnika. Bavio se i književnošću; u Krakovu je tiskao studije Duch literatury serbskiej (1904) te Nikolaj I. Czernogorski, jako poeta (1914). Za hrvatsku književnost vezuje ga suradnja u književnim časopisima i podliscima političkih novina. Pisao je prikaze, kritike, članke, eseje i putopise te ih tiskao u sarajevskoj Nadi, Hrvatskoj misli, Danu, Viencu, Jeci, Narodnom listu i Crvenoj Hrvatskoj. Istaknuti je zagovaratelj hrvatske književnosti i kulture u Poljskoj. Posebice ga zanima poljska recepcija djela starijih dubrovačkih književnika: Rukopisi »Osmana« u Poljskoj (Crvena Hrvatska, 1904, br. 12), Gundulić u Poljskoj (Jeka, 1906, br. 3 i 4). Nastojao je približiti poljskoj književnoj publici i recentnu hrvatsku književnost te 1904. piše polemički članak Poljski glasovi o »Dubrovačkoj trilogiji« (Crvena Hrvatska, br. 22). U tom dijelom oštrom tekstu (kojim je izazvao polemiku s T. S. Grabowskim) odobrava nastojanje Kristine Seryusz Zaleske da približi Poljacima suvremenu hrvatsku književnost i najavljuje prijevod Vojnovićeve Dubrovačke trilogije iz pera Tereze D’ Abancourt, također promicateljice hrvatske kulture u Poljskoj (feljtoni u poznanjskom Kuryeru o Dubrovniku). Uz te dvije poljske književnice i J. Benešića, zaslužan je da je Vojnović do danas najprevođeniji i najizvođeniji hrvatski književnik u Poljskoj. S oduševljenjem je pisao o Dubrovniku u poljskim časopisima, vezujući sudbinu Dubrovačke Republike s prošlošću Poljske, koja je u to doba bila razdijeljena između više država. Također je nastojao na predstavljanju suvremenih poljskih pisaca i poljskoga kulturnog nasljeđa hrvatskim čitateljima: O poljskoj književnosti (Nada, 1902, br. 5), Novi poljski roman, Iz poljskog kazališnog svijeta, Poljsko kazalište (Vienac, 1903, br. 1, 5, 8), Iz krakowskih uspomena (Crvena Hrvatska, 1904, br. 24 i Dan, 1905, br. 1). Istražujući uzajamnost poljske i hrvatske kulture i književnosti, stavljajući u prvi plan Gundulićeva i Vojnovićeva djela, G. se pridružio onim hrvatskim djelatnicima koji su na početku stoljeća nastojali vlastitu književnost predstaviti Europi.