GOLUBOVIĆ, Jeronim

GOLUBOVIĆ, Jeronim (Antun; Girolamo Golubovich), povjesničar (Carigrad, 7. II. 1865 — Firenca, 9. I. 1941). Rodio se u hrvatskoj obitelji podrijetlom iz Konavala. Nakon smrti oca, službenika tršćanskog Lloyda, obitelj se preselila u Jeruzalem i ondje se on i brat mu Đuro odlučuju za svećenički poziv. God. 1879. ulazi u franjevačko sjemenište Ain-Karim, a 1881. postaje član Franjevačkog reda u Kustodiji Svete zemlje. Filozofiju studira u Betlehemu a teologiju u Jeruzalemu 1882–88. Za svećenika je zaređen u Kairu 1888. Za studija naučio je arapski, talijanski, francuski i engleski jezik. God. 1888–89. uređuje knjižnicu u samostanu sv. Groba i otkriva sklonost prema povijesti. Kao mlad svećenik misionarski djeluje na Cipru 1889–93, u Alepu 1893, gdje predaje u franjevačkim školama, u Aleksandriji i Port-Saidu, ponovno na Cipru 1895. kao župnik u Limassolu, a 1896. premješten je u Jeruzalem. Kustod Svete zemlje A. Briante povjerio mu je da napiše povijesni prikaz sedamstoljetnog djelovanja franjevaca na Istoku. Nakon dvogodišnjeg prikupljanja arhivske građe G. je 1898. napisao svoje prvo povjesničarsko djelo Serie cronologica u kojem je izložio kratku povijest osoba, samostana i događaja u svezi s Kustodijom Svete zemlje. Te godine stručno je uredio i vodio paviljon Svete zemlje na izložbi crkvene umjetnosti u Torinu. Tada je zasnovao djelo Biblioteca della Terra Santa i radi prikupljanja izvornog materijala obilazi više talijanskih gradova 1898–1902. U arhivu u Perugi pronašao je izvornik rukopisa Francesca Suriana o povijesti Svete zemlje, njezinim spomenicima i običajima do potkraj XV. st. i objavio ga pod naslovom Il Trattato di Terra Santa e dell’ Oriente di Frate Francesco Suriano Missionario e Viaggiatore del Secolo XV (Milano 1900). U Vatikanskoj knjižnici pronašao je arheološko-povijesno djelo o Svetoj zemlji E. Horna i objavio ga pod naslovom Ichonographiae Locorum et Monumentorum Veterum Terrae Sanctae, accuratae delineatae et descriptae a P. Elzeario Horn Ordinis Minorum Provinciae Thuringiae (1725–44) (Rim 1902). Dok je 1902–04. bio starješina rezidencije Svete zemlje u Carigradu, prikupljao je izvornu građu u arhivima i knjižnicama, a za boravka u franjevačkom Kolegiju sv. Bonaventure u Quaracchiju kraj Firence 1904–08. surađivao je na pripremanju za tisak djela poput De conformitate vitae S. Francisci ad vitam Domini Iesu Bartolomeja Pizanskog (1906) i uredio prva dva broja časopisa za franjevačku povijest, Archivum Franciscanum historicum, koji je počeo izlaziti 1908. Istodobno skuplja građu o povijesti Franjevačkog reda radi čega putuje u Budimpeštu i Veneciju te priređuje i objavljuje 1906. prvi svezak svoga životnog djela Biblioteca bio-bibliografica della Terra Santa e dell’ Oriente Francescano. Edicija je u Quaracchiju izlazila u tri serije; prva 1906–27. u 5 svezaka, druga 1922–33. u 14 svezaka i treća 1928–44. u 4 sveska od kojih je G. uredio prva dva. Ta povijest franjevaca i Svete zemlje donosi rasprave i izvorni materijal, kronološki strukturirane kroz biografije. G. 1908. poduzima znanstveno putovanje po arhivima diljem Europe, još iste godine posjećuje arhive u Zadru, Šibeniku i Dubrovniku, zatim preko Venecije odlazi u Pariz, a odatle nastavlja putovanje u Belgiju i 1909. u Englesku. Na povratku obilazi neke arhive u Italiji i od 1909. do smrti boravi u firentinskom samostanu Svi sveti (Ognissanti). U Firenci je surađivao u pripremi za tisak drugih izdanja, poput djela A. Haleškog Summa theologica, objavljenog 1924, a prihvatio se i velikog poduhvata, kritičkog izdavanja Waddingovih Annales Minorum seu trium Ordinum a S. Francisco institutorum. Sa deset suradnika pripremio je 25 svezaka trećega dopunjenog izdanja 1931–34. Bio je član talijanske Filološke akademije te kao specijalist za Svetu zemlju nekoliko znanstvenih i državnih povjerenstava i odbora.