GORENČEVIĆ, Iljko

GORENČEVIĆ, Iljko, umjetnički kritičar i teoretičar (Požega, 21. VII. 1896 — Slavonski Brod, 28. II. 1924). Pravim imenom Leon Grün. Gimnaziju završio u Požegi 1914, pravo studirao u Zagrebu, Pešti i Beču. Po svršetku studija bio odvjetnički pripravnik u Osijeku 1919–20. God. 1921. odlazi u Beč, gdje studira povijest umjetnosti i kulture u J. Strzygowskog, pripremajući disertaciju o graditeljstvu u Dalmaciji u XI. st., koju nije dovršio. Kreće se u komunističkom emigrantskom klubu i upoznaje marksističku literaturu. Studij prekida 1922, obavlja odvjetničku praksu u Slavonskom Brodu, polaže odvjetnički ispit, ali ga iznenadna smrt sprječava u otvaranju vlastite odvjetničke pisarnice. — Kritičku misao formira prateći najnovija kretanja u likovnim umjetnostima i književnosti te je među prvima u Hrvatskoj tumačio i promicao modernu umjetnost. Bio je »jedan od najistaknutijih intermedijalnih kritičara u hrvatskoj kulturi«, a u likovnoj i intermedijalnoj kritici zastupao formocentrička načela, oslonjen dijelom na prevrednovanje povijesti likovne umjetnosti, »dijelom na sociološki pristup stilskim pojavama na što ga je upućivao marksizam« (A. Flaker). U književnosti se javio novelističkim zapisom Velika lira u Šišmišu (1916). Pripadao Krležinu i Cesarčevu krugu. Istražujući Krležino djelo piše o njegovu pjesništvu (Miroslav Krleža: Vom Wesen der modernen Dichtung. Die Drau, 1917; prevedeno u Zborniku o Miroslavu Krleži, Zagreb 1963) i funkciji njegova djela u suvremenosti, nalazeći da je drama Kristofor Kolumbo pokušaj ostvarenja totalne umjetnosti za koju se i sam zauzimao (Plamen, 1919). Zaokupljen problemima moderne objavljuje likovne kritike i povijesnoumjetničke rasprave, poglavito u Die Drau (1917–20). U raspravi Der Weltkrieg und die Renaissance der kroatischen Kunst vrednuje I. Meštrovića, M. Vanku i J. Mišu, u članku o izložbi u Budimpešti P. Dobrovića. Pisao je o golotinji u umjetnosti, A. Rodinu, Schneiderovoj knjizi o M. Kraljeviću, Strajnićevim Studijama, o mogućnostima razvoja hrvatske umjetnosti, likovnim izložbama (J. Leović, V. Filakovac, S. Aralica). Znatne su njegove rasprave o Dobroviću (Književni jug, 1918; Jug, 1919), Meštroviću (Jug, 1919) i njegovu utjecaju na M. Studina (Plamen, 1919), o Kraljeviću (Književni jug, 1919), izložbi Proljetnog salona (Jug, 1920). U povodu osnutka Društva za unapređivanje umjetnosti u Osijeku održao programatski govor u kojem pokreće pitanja o modernoj umjetnosti (Smisao umjetničke obnove. Jug, 1920). Za bečkih studija prihvaća materijalistički pristup umjetnosti te umjetničke teme obrađuje dijalektički (Naša sloga, 1920; Savremenik, 1921), a nakon njih bavio se poglavito problemima teorije umjetnosti i estetike. Posmrtno mu je tiskan odlomak iz studije O materijalističkom posmatranju umjetnosti (Književna republika, 1924/25). Pisao glazbene kritike, a za boravka u Osijeku redovito pratio i kazališni život. Razočaranost jugoslavenskom državom i raskid s političkim »jugo-iluzijama« iznio u serijalu Nove orijentacije (Radnička riječ, 1920). Osim pseudonimom Iljko Gorenčević, potpisivao se i L. G., I. Gor., Ig. i Iljko.