GRANČARIĆ, Slavomir

GRANČARIĆ, Slavomir, skladatelj, dirigent i pedagog (Zadar, 8. VII. 1878 — Zagreb, 22. II. 1941). Nakon završetka gimnazije u Zadru, glazbu učio 1895–99. u školi HGZ u Zagrebu, a 1899–1902. na Konzervatoriju za glazbu i kazališnu umjetnost u Beču. Glavni predmeti studija su mu nauk o harmoniji i kontrapunkt što uči u Roberta Fuchsa. God. 1902. na Konzervatoriju za glazbu u Pragu upisuje odsjek kompozicije, koji je apsolvirao 1904. kao jedan od posljednjih Dvořákovih učenika. Svoje glazbeno školovanje okrunio je boravkom 1904–05. u Parizu, gdje na Nacionalnom konzervatoriju studira kompoziciju u Gabriela Fauréa. Po povratku u domovinu, od jeseni 1905. do kraja 1906. zborovođa je pjevačkog društva »Dinara« u Livnu. Nakon kraćeg boravka u inozemstvu 1907. učitelj je u senjskoj gimnaziji, 1908. dirigent Hrvatskoga pjevačkog i tamburaškog društva »Vlašić« u Travniku, 1909. dirigent pjevačkog društva »Zora« i 1909–12. »honorarni učitelj pjevanja, muzike i orguljanja« u Velikoj realnoj gimnaziji u Karlovcu. God. 1913. odlazi u Beč, gdje ga zatječe I. svjetski rat pa je mobiliziran. U Karlovac se vraća 1919. i postaje upravitelj Glazbenog zavoda, 1920. premješten je u učiteljsku školu u Negotinu i 1922. u gimnaziju u Pirotu. Tek se 1927. uspijeva vratiti u Hrvatsku i dobiti mjesto u Osijeku u Učiteljskoj školi. God. 1940. dolazi u Zagreb na mjesto učitelja Treće muške realne gimnazije, ali zbog prerane smrti nije ni počeo službovanje. — Na Grančarićev skladateljski opus odlučujuće je utjecala njegova životna i profesionalna sudbina: tragičan jaz između visokog stupnja njegova glazbenog školovanja u najvećim europskim glazbenim središtima i nerazvijenosti glazbenih prilika u mjestima gdje je službovao. U svezi s tim znakovit je i podatak da je G. u razdoblju od 1904, kada je nastala njegova prva orkestralna skladba Adagio con tristezza, zapravo njegov diplomski rad na praškom Konzervatoriju, pa sve do skladanja simfonijske trilogije Pad carstva (Tatjana kod cara) 1928, napisao samo uvertiru Pentezilea (izgubljena), kraću opernu jednočinku Kosovo i nekoliko solo-popijevaka. Tek je u Osijeku mogao ponovno skladati za orkestar (Zagrebačka i Osječka filharmonija) i u punoj mjeri razviti svoju skladateljsku djelatnost. Težište je njegova stvaralaštva na orkestralnoj glazbi. Adagio con tristezza svojom je učinkovitom ekspresivnošću i zanatskom dotjeranošću, posebice izvrsnom orkestracijom, vrijedan prinos hrvatskomu orkestralnom stvaralaštvu na prijelomu stoljeća. Zbog razmjerno kasne izvedbe u Zagrebu 1919, njezina recepcija u javnosti nije bitnije utjecala na skladateljev životni put. Izvedbe njegovih orkestralnih skladba svojom su visokom kompozicijsko-tehničkom razinom pobudile pozornost glazbene kritike. U gotovo svim onodobnim napisima ističe se Grančarićeva vješta i znalačka orkestracija. Osim izvedbe djela Tatjana kod cara iz trodijelne simfonijske impresije Pad carstva, to posebice dolazi do izražaja u recepciji simfonijske skice Ocean, jednog od najzapaženijih skladateljevih djela u stručnim glazbenim krugovima. Dragocjenih svjedočanstava u povodu izvedbe te skladbe 1927. dao je i B. Bersa u svom dnevniku, ističući vrsnoću skladateljske tehnike i nadasve instrumentacije te zaključuje: »Snažna ruka, možda najsnažnija u nas uopće!« P. Markovac u Oceanu zamjećuje orkestralnu tehniku francuskog impresionizma. Prosudbe Oceana nedvojbeno pokazuju kakvu je ulogu G. mogao odigrati u razvoju hrvatske glazbe da su mu izvanjske okolnosti bile sklonije. Simfonijska trilogija Pad carstva i alegorija Sodoma za veliki orkestar (neizvedena), u svojoj karakterističnoj programnosti, glazbenoj građi i harmonijskom izričaju, zrcale glazbeni realizam XIX. st. Posebice je zanimljiva Sodoma u kojoj autor hotimice pribjegava pojednostavnjenju kompozicijsko-tehničkih postupaka u funkciji prikazivanja programne zamisli. Pri tom ne preza od uporabe najbanalnijih melodijskih obrazaca i ritmičkih formula te grotesknih valcera kako bi karakterizirao jalovost »bezbožnoga« biblijskoga grada. Ostale Grančarićeve orkestralne skladbe nose pečat nacionalnog smjera odn. »novog nacionalizma«. Opera Salko (neizvedena), skladana na libreto s motivima iz života Bosne XVIII. st., djelo je prepoznatljivih realističkih i verističkih akcenata, čija je glazbena struktura satkana iz blokovskog nizanja kratkih motiva folklorne provenijencije, koje odlikuje ona ista vještina orkestracije i uzornost instrumentacije koja je karakteristična za sva Grančarićeva djela. Opera Salko, u kojoj je orkestar nositelj glazbene radnje, zbog recitativnog načina oblikovanja vokalnih dionica, koje vjerno pokušavaju prenijeti akcente i govornu melodiju riječi, čime se čitavi odlomci svode na ritmičnu »deklamaciju« teksta, na tek nekoliko različitih tonova, gubi na izvedbenoj atraktivnosti. G. je autor i dvadesetak solo-popijevaka, nekolicine zborova, u kojima obrađuje narodne napjeve, te crkvene glazbe koje je veći dio zasada izgubljen.