GRUJIĆ, Radoslav

GRUJIĆ, Radoslav, povjesničar (Zemun, 29. VI. 1878 — Hvar, 25. V. 1955). Srednju školu završio 1895. u Zemunu, bogosloviju 1899. u Srijemskim Karlovcima, studij prava 1908. u Beču, a povijesti i zemljopisa 1911. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1919. stekao doktorat povijesnih znanosti radom Građa za kulturnu istoriju Slavonije. Svećenik je od 1899, pomoćnik zemunskog paroha 1899–1904, vjeroučitelj u bjelovarskoj gimnaziji 1904–14. Za I. svjetskog rata 1914–16. zatvoren pa konfiniran u Gospić. Ponovno je u Bjelovaru 1917–19, potom u Beogradu profesor u gimnaziji pa na Bogosloviji 1919–20, profesor narodne povijesti na Filozofskom fakultetu u Skoplju 1920–37. te povijesti Srpske pravoslavne crkve (SPC) na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu od 1937. Dopisni član SKA od 1939. Istaknuo se kao jedan od osnivača i predsjednik 1921–37. Skopskoga naučnog društva, pokretač i urednik njegova Glasnika 1925–37, utemeljitelj i upravitelj 1921–37. skopskog Muzeja Južne Srbije te kao osnivač odn. obnovitelj Muzeja SPC u Beogradu potkraj 1930-ih. Za II. svjetskog rata i nakon njega spašavao i prikupljao umjetnine, posebice iz fruškogorskih manastira, te 1946. sudjelovao u osnivanju zagrebačkog Muzeja Srba u Hrvatskoj. — G. je napisao više knjiga, a radove publicirane u periodicima mahom je preštampavao ili tiskao kao posebne otiske. Objavljivao je vrela te pisao o mnogim temama iz srpske crkvene, kulturne, političke i pravne povijesti, arheologije te povijesti umjetnosti, u rasponu od srednjeg vijeka do XX. st. Istaknuto mjesto u njegovu opusu zauzima povijest Srba u Habsburškoj Monarhiji u XVIII. st. te njihova crkvena i ina povijest u Hrvatskoj. Toj su problematici posvećeni prilozi u listovima, časopisima i zbornicima Bogoslovski glasnik (Srijemski Karlovci 1905–08), Glasnik pravoslavne crkve u Kraljevini Srbiji (Beograd 1906), Letopis MS (Novi Sad 1910), Spomenik SKA (Beograd 1910, 1913–14, 1926), Glasnik Srpskog geografskog društva (Beograd 1913, 1922), Starine (1913), Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena (1917), Glasnik Istoriskog društva u Novom Sadu (1929, 1935), Zbornik iz dubrovačke prošlosti Milanu Rešetaru o 70-oj godišnjici života (Dubrovnik 1931), Bogoslovlje (Beograd 1935, 1940), Glasnik Skopskog naučnog društva (1935–36), Starinar (Beograd 1939), Vojvodina, 1 (Novi Sad 1939), Glasnik. Službeni list SPC (Beograd 1946, 1948), Glasnik SAN (1949–50), Istoriski časopis (Beograd 1949–52), Srpska riječ (1951) te u kalendarima Rad (Ruma 1908), Srbobran (Zagreb 1908), Sveti Sava (Zagreb 1931), Crkva (Srijemski Karlovci 1938) i Prosvjeta (Zagreb 1945–46, 1950–51). Njegova knjiga Apologija srpskoga naroda u Hrvatskoj i Slavoniji nastala je kao odgovor na optužnicu u zagrebačkome veleizdajničkom procesu 1908–09. Pišući u njoj o podrijetlu Srba u Hrvatskoj, njihovim naseljima, »nacionalnoj svijesti«, jeziku i pismu, crkvi i školi, zastavi i grbu, G. je opovrgnuo povijesnu argumentaciju optužnice, ali je i sâm donio više neutemeljenih tvrdnja i dvojbenih zaključaka. Knjiga je izazvala polemiku s D. Ruvarcem (Brankovo kolo, Srijemski Karlovci 1909, br. 37–47, 49–52) koja je rezultirala dvjema Grujićevim brošurama (Prota Ruvarac i Apologija srp. naroda u Hrvatskoj i Slavoniji i Prota Ruvarac i crkvena istorija, obje Zagreb 1910) te je vjerojatno, uz brošuru Sokolstvo i nacionalna kultura (Bjelovar 1911), pridonijela njegovu uhićenju i konfinaciji. Za boravka u Gospiću G. je potkraj 1915. po službenim podatcima na temelju poreznih registara sastavio popise obitelji i mjesta stanovanja te izumrlih obitelji (»plemena«) u gospićkome kotaru, nadimaka pojedinih obitelji u Lici i Krbavi, muških i ženskih krsnih imena te osobnih nadimaka, objavivši etnografske odn. historijsko-topografske studije Plemenski rječnik Ličko-krbavske županije i Topografički rječnik Gospićkoga kotara. Grujićeva studija o Konavlima citira se i u suvremenoj hrvatskoj historiografiji, a monografski rad o manastiru Orahovica pridonio je njegovu svrstavanju među osnivače novije srpske povijesti umjetnosti. Njegova, pak, brošura-govor Istoriski značaj Srba u Hrvatskoj (Beograd 1940; dijelom i u Srpski glas, Beograd 1940, br. 18 te Srpsko ognjište, Zagreb 1940, br. 1–4), na tragu Apologije, preuveličava zasluge Srba za Hrvatsku. Opsežna Grujićeva suradnja u Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj S. Stanojevića (Zagreb 1929; više od 500 natuknica iz povijesti SPC) objedinjena je i 1993. u Beogradu objavljena u knjizi Azbučnik Srpske pravoslavne crkve po Radoslavu Grujiću. Njegova bogata ostavština čuva se u Muzeju SPC u Beogradu.