HERKALOVIĆ, Stefan

HERKALOVIĆ, Stefan (Hrkalović), političar (Doljani kraj Otočca, o. 1810 — Beograd, nakon 1866). Potječe iz vojničke obitelji. God. 1823–28. na školovanju je u kadetskoj školi u Olomoucu u Moravskoj, gdje potom predaje od 1831. Zastavnikom je postao 1833, a potporučnikom 1836. God. 1837. podnio je ostavku na austrijsku službu i otišao u Srbiju. Ondje je sudjelovao u osnivanju vojne škole u Požarevcu, kojom je upravljao godinu dana do njezina ukidanja 1838. Nakon toga došao je u Zagreb i postao sljedbenikom ilirske ideje i jednim od najbližih suradnika Lj. Gaja. Kao njegov pouzdanik, potkraj 1838. poduzeo je niz putovanja po dalmatinskim gradovima (Dubrovniku, Kotoru) i Bosni promičući sveslavensku misao. Gaj ga je 1839. poslao u Rusiju, gdje je trebao ishoditi novčanu potporu. Pretpostavlja se da je Herkalovićeva šestomjesečna misija između ostaloga imala uspostaviti kontakte između Gaja i šefa ruske tajne policije A. H. Benkendorfa i cara Nikole I, kojima je Gaj nudio svoje usluge u podizanju protuturskog ustanka na Balkanu. H. je potom od 1840. boravio u Srbiji, gdje se kretao među političkim emigrantima iz Habsburške Monarhije. Neko vrijeme radio je kao odgojitelj djece srbijanskih oporbenih prvaka Avrama Petronijevića i Tome Vučića, a nakon dolaska ustavobranitelja na vlast 1842. u vojnom je ministarstvu srpske vlade. Potkraj 1844. postao je članom tajnog društva za južnoslavensku propagandu, osnovanoga na poticaj M. Bana s ciljem širenja srpskog utjecaja, H. je redovito izvješćivao Gaja o stanju u kneževini. Na njegovu inicijativu u Beogradu je 26. X. 1845. osnovan prvi kasino, klub i čitaonica inozemnog tiska, koji je okupljao uglavnom istomišljenike iz panslavističkoga kruga i intelektualnu mladež. Službeni krugovi kasinu su predbacivali ilirski i katolički karakter te je 1848, pripajanjem Čitalištu beogradskom, prestao postojati. Na poč. revolucije 1848. s Banom i P. Čavlovićem priključio se hrvatskoj deputaciji u Beču. S potonjim putuje po Vojnoj krajini, odakle srbijansku vladu izvješćuje o rezultatima agitiranja za ujedinjenje. Postaje glavni posrednik između vlada u Zagrebu i Beogradu, a u ime bana J. Jelačića pokušava od kneza Aleksandra, odn. njegova ministra unutarnjih poslova I. Garašanina, ishoditi novčanu pomoć za ilirce. Pomoć od 30 000 dukata trebala je biti uvjetovana uklanjanjem kneza Miloša Obrenovića, koji je Gajevim nastojanjem bio zatočen u Zagrebu. U tim okolnostima, H. se zbližio s Garašaninom, koji, kako se poslije pokazalo, u »austrijske podanike« Hrvate nije imao povjerenja, a imao je i drukčije političke ciljeve. Potkraj 1848. za kneževinu je obavljao diplomatske misije po Europi te surađivao s poljskom emigracijom. Od travnja 1849. trajno se nastanio u Srbiji, a od 1851. radio je kao načelnik Poštansko-telegrafskog odjela neprestano se sukobljavajući s Obrenovićima, što je rezultiralo njegovim prisilnim umirovljenjem 1860. — Njegovo je diplomatsko i kulturno djelovanje bilo potaknuto ilirskom idejom. Kao zaneseni ilirac vjerovao je u sveslavenstvo, a kao Gajev blizak suradnik sudjelovao je u njegovoj nedovoljno rasvijetljenoj tajnoj politici.