HORVAT, Miho

HORVAT, Miho (Horvath, Michael; Horváth, Mihaly), povjesničar, teolog i pjesnik (Židan, Horváthzsidány/Siegersdorf, 24. XII. 1733 — Požun/Bratislava, 9. III. 1810). Podrijetlom je gradišćanski Hrvat; otac mu je bio upravitelj imanja grofa Ivana Esterházyja. Gimnaziju polazio u Kőszegu, u Družbu Isusovu ušao 1749. u Beču. Nakon dvogodišnjeg novicijata ponavljao humanističke znanosti u Skalici, studirao filozofiju u Trnavi 1753–55, predavao po godinu dana u gimnazijama u Ostrogonu i Budimu te dvije godine u Győru. Teologiju učio u Trnavi 1760–63, gdje je 1762. zaređen za svećenika. U Kőszegu 1764. predaje u gimnaziji, a iduće godine obavlja treću probaciju u Banskoj Bystrici (Neosolium). God. 1766. upravlja carskim konviktom u Trnavi i 1767. predaje retoriku u Banskoj Štiavnici (Schemnitz). Isusovce napušta 1768. u Košicama, gdje je do tada bio profesor teologije i retorike. Kao biskupijski svećenik župnik je u Regelsprunu u Bečkoj nadbiskupiji. Kada je bečki dvor uveo 1774. nove discipline u studij teologije, postavljen je za profesora pastoralne teologije na Sveučilištu u Budimu. Ujedno obavlja 1780/81. službu dekana Teološkoga fakulteta. Po premještaju fakulteta 1785. u Požun, predaje i tamo pastoral do 1790. Iako je imenovan prepoštom Kaptola u Grabu, do kraja života boravi u Požunu, baveći se znanošću i pisanjem. — Kao profesor pastoralne teologije objavio je 1780–81. u Beču na latinskome jeziku trosvezačni pregled Theologia pastoralis s dodatkom 1787. Djelo je nastalo pod izravnim utjecajem prosvjetiteljskih reforma cara Josipa II, što se osobito odrazuje u trećem dijelu (prvi se bavi propovijedanjem riječi Božje, drugi sakramentima), posvećenu ulozi župnika kao pastoralnoga djelatnika, koji je više prikazan kao državni činovnik nego duhovni pastir. Za školske potrebe sastavio je antologiju izabranih propovijedi, govora i kateheza različnih autora, koja je pod naslovom Chrestomatia pastoralis objavljena također u tri sveska u Pešti 1782–1783. Sažeti pregled povijesti teološko-pastoralne literature prikazao je u djelu Historia literaria prudentiae pastoralis (Beč 1783), dodavši na kraju popis svojih dotad objavljenih djela, što je bio predmetom zabune među bibliografima, jer neka među njima nisu iz njegova pera. Prema J. Szinnyeiju objelodanio je 1790. u Požunu Breves linae Enciclopedaie theologicae, ali se djelu zametnuo trag. Bavio se također poviješću i politikom Ugarskoga Kraljevstva. Već je u Beču 1770. tiskao Introductio ad historiam Ungariae critico-politicam, a poslije nastavio djelima Historia Hungariae politica, 1–2 (1786–1792) i Statistice regni Hungariae, 1–2 (1794) s dodatkom Statistices regni Hungariae suplementa (1790). Proučava politički ustroj Ugarske, razvitak njezinih kulturnih ustanova, odnose snaga prema susjedima i gospodarski razvitak ugarskih zemalja, a uz povijest trgovine donosi i opći pregled gospodarske povijesti. Preveo je s francuskoga na latinski ratni dnevnik pruskoga maršala F. von Schmetaua Mémoires secrets de la guerre d’Hongorie durant les campagnes de 1737 etc., u kojem se obrađuju tajne operacije u ratu s Turcima 1737–39, i objavio ga u Trnavi 1776. pod naslovom Historia arcana belli Turcici. Pisao je o gospodarskim temama; sastavio je 1806. kratak pregled političke ekonomije Specimen oeconomiae politicae, prilagodivši ga zakonima i običajima Ugarske i njezinih zemalja, te preveo s francuskoga na latinski priručnik o osnovnim postavkama trgovine Notitiae oeconomiae politicae (Budim 1806). Autor je pjesničkih latinskih zbirka Poecile (1785) i Otia poetica (1797). Tiskao je više prigodnih govora: Belisarius Marmontelli (prijevod s francuskoga; 1771), Elogium Mariae Theresiae (pogrebni govor carici Mariji Tereziji; Beč 1780), Memoria postuma (nadgrobnica Nikoli Palffyju; Požun 1800). — H. je bio cijenjen od suvremenika kao autor koji je pastoralnu teologiju učinio teološkom disciplinom, a ugarsku historiografiju obogatio promicanjem političke povijesne misli.