JENY, Guido

JENY, Guido (Gvido), publicist, slikar i likovni kritičar (Pakrac, 4. III. 1875 — Opatija, 8. II. 1952). Završio gimnaziju 1893. u Osijeku, gdje mu je nastavnik crtanja bio D. Marković. Studirao 1893–98. na Visokoj tehničkoj školi u Beču matematiku, nacrtnu geometriju i građevinarstvo te diplomirao 1901. U Osijeku je bio gimnazijski nastavnik 1900–29 (1904–07. u Srijemskoj Mitrovici, 1912–13. u Bjelovaru) i prosvjetni inspektor 1924–29, potom do umirovljenja 1937. prosvjetni inspektor u Zagrebu, odakle se 1947. odselio u Opatiju. Za studija prihvatio socijalističke ideje i počeo zagovarati socijaldemokratski pokret, prosvjećivanje i izobrazbu svih slojeva društva te slobodu stvaranja i mišljenja. Bio je član Socijaldemokratske stranke Austrije, akademskoga kluba »Socijalist«, Književnoga zbora Hrvatskog akademskog društva »Zvonimir«. Pisao članke pod šifrom y i pseudonimom Jakobinac i Robespiere u socijalističkom tisku (1. svibnja, 1894, 1896, 1898–99) te držao predavanja u »Zvonimiru« i Jugoslavenskom radničkom društvu »Sloga«. U Beču je pripadao osječkomu krugu modernista (Kamilo Hofmann, V. Jugović, O. Kraus, D. Plavšić) i 1897–98. s Plavšićem pokrenuo i uređivao prvi hrvatski moderni književno-umjetnički časopis Mladost (izlazio 1898, obustavljen nakon šestoga, zabranjenoga broja). U njem je osim prikaza bečkoga likovnoga života i pojedinih umjetnika (V. V. Vereščagin, A. Böcklin, V. Bukovac, R. Frangeš) objavio članak o ženskom pokretu te A. Comteu. Zauzimajući se za suradnju književnika i likovnih umjetnika, potaknuo je u Zagrebu 1898. osnivanje Prvoga hrvatsko-srpsko-slovenskoga književno-umjetničkoga društva i predložio Plavšiću i F. Hrčiću odvajanje od zagrebačkih modernista. Objavio je rasprave o modernoj umjetnosti (Sloboda, 1899; Život, 1900) te prikaz djela hrvatskih književnika (Zofka Kveder, V. Jelovšek, A. Milčinović; Moderní revue, Prag 1901). Izdavačkim, publicističkim i društvenim djelovanjem na prijelazu stoljeća dao je svoj najvrjedniji prinos hrvatskoj kulturi. Svrstan je među pokretače hrvatske moderne i prve tumače i promicatelje moderne umjetnosti u Hrvatskoj (M. Marjanović). U slikarstvu su ga zaobišli modernistički poticaji. Nastojeći oko uvjerljivosti prikaza, slikao je uglavnom realistički, prigušenom paletom, poglavito portrete u ulju i pejzaže. Rani portreti odlikuju se dekorativnošću površine, titranjem boja i svjetla (Portret Dragice Jeny rođ. Tirich, 1902), a kompozicijom se izdvaja Portret triju sestara Tirich (1903). Poslije teži isticanju osobnosti i sličnosti (Greta Eiselin, 1935; Eduard Hrdlička, 1936; Dušan Plavšić, 1946). Najviše je slikao osječke krajolike (Aleja–Osijek, 1901). U najpoznatijoj slici Osječka zimska luka u snijegu (1909; Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku, GLU) dočarao je zimski suton. Postupno se u krajolicima približio neoimpresionizmu (Osijek–Klasije, 1920, GLU) i poentilizmu (Gorski kraj, GLU). Radio crteže naglašena odnosa svjetla i sjene (Motiv iz Zvornika, 1923, GLU) te lirske akvarele. God. 1939. nastaju akvareli i crteži Dubrovnika. U akvarelu Dubrovnik–Lovrijenac ostvario je »završni oblik slikanja točkama, mrljama i potezima« (O. Švajcer). Prikazivao motive iz Slavonskoga Broda, Bosne, Zagreba i okolice te Opatije. U Osijeku izlagao samostalno 1920, a skupno na izložbama Hrvatskoga društva umjetnosti iz Zagreba (1911), Društva za promicanje umjetnosti u Osijeku (1920–21) te izložbama Pregled naše umjetnosti (1935) i 100 godina osječkog slikarstva (1950); ondje mu je 1974. priređena retrospektivna izložba te održan znanstveni skup Doprinos Guida Jenyja i osječkog kruga hrvatskoj književnosti i umjetnosti. Posmrtno su mu djela izlagana na izložbama Dva decenija likovne umjetnosti u Osijeku 1920–1940 (1967–68), Osječko slikarstvo 1900–1916 (1972), Osijek – inspiracija likovnih umjetnika 1850–1980 (1980–81), Likovna umjetnost Osijeka 1900–1940 (1986) i na dubrovačkoj izložbi Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas (1981). Pisao likovne kritike s modernih stajališta, polemički, najintenzivnije 1907–29, kada je imao znatnu ulogu u osječkom likovnom životu (Savremenik, 1907, 1911; Die Drau, 1910–11, 1916, 1919–21, 1923–24; Narodna obrana, 1910; Slavonische Presse, 1917; Jug, 1918; Hrvatski list, 1923–24, 1934). Kritizirao je realizam i naturalizam u slikarstvu, posebno D. Melkusa i A. V. Hanzena, prikazivao samostalne i skupne izložbe, likovnu umjetnost Osijeka, podupirao O. Neumanna i druge mlade osječke umjetnike (J. Gojković, I. Roch, I. Rein). Autor je teksta u mapi Gojkovićevih litografija Iz osječke Tvrđe (Osijek 1916). Promičući socijaldemokraciju, u Osijeku je osnovao Društvo za narodno obrazovanje 1914. i pod šifrom G. 1918. objavio brošuru Kako možemo napredovati? »Gospodi« i puku O. O. B., u kojoj zagovara društvo utemeljeno na radu i znanju, ljudskim pravima i masonskim načelima. Prema S. Marijanoviću (1974), pisac je prikaza drame Kočijaš Henschel G. Hauptmanna pod šifrom X (Sloboda, 1899, 2) i s Krausom suautor drame Zusammenbruch, objavljene pod pseudonimom Georg Ambrust u Beču 1899. Objavljivao je kazališne kritike u listu Die Drau 1914, 1921–22, a možda mu se mogu pripisati i one objavljene pod šifrom -y- u Slavonische Presse 1905–15 (Bibliografija rasprava i članaka LZ, 16–17. Zagreb 2004). Njegov rukopis iz 1944. o početcima Meštrovićeva školovanja objelodanio je 1991. Marijanović. Građa o njem pohranjena je u HDA, NSK i Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU.