KAPIĆ, Juraj

KAPIĆ, Juraj, pučki prosvjetni pisac i publicist (Jesenice, 24. XII. 1861 — Split, 15. VII. 1925). Učiteljsku školu završio 1881. u Arbanasima. Od 1884. učeteljevao u Bristu i Jesenicama te od 1893. do umirovljenja 1911. u Splitu. Sudjelujući u hrvatskom narodnom preporodu u Dalmaciji, agitacijom među težacima u Jesenicama pridonio je pobjedi Narodne stranke na izborima za splitsku općinsku upravu (1882), u kojoj se kao vijećnik zauzimao za uvođenje hrvatskoga jezika u upravu, sudstvo i školstvo. S F. Ivaniševićem je 1891. pokrenuo Pučki list, u kojem je kao stalni suradnik, urednik i vlasnik (1901–22) promicao ideju svekolikoga narodnoga prosvjećivanja; objavljujući priloge iz usmenoga pučkoga stvaralaštva i pišući poučne, budničke i prigodne pjesme, znatno proširio čitateljski krug. U periodicima tiskane epske pjesme o znamenitim osobama i događajima iz hrvatske povijesti (Ćiril i Metod, kralj Tomislav, ban Kulin, Tvrtko Kotromanić, P. Zrinski, F. K. Frankapan, ban J. Jelačić, J. J. Strossmayer) te opsežnu pjesničku obradbu legende o poljičkoj junakinji iz 1649, Mile Gojsolića (uglazbio J. Gotovac 1952), skupio je u zbirci Pučke pisme (1895). U Splitu je objavio knjižice Pjesma o Antunu Starčeviću (1896), Pjesma o udaji Jelene, kćeri crnogorskog kneza Nikole (1897), Petar Svačić, posljednji kralj hrvatske krvi (1902), Pjesma o ratu na Balkanu (1912), Rukovet ratnih i narodnih pjesama (1918), Petar Zrinović i Krsto Frankopan (1919) i Smrt Petra Velikoga Karađorđevića (1921). Stilom izvornoga pučkoga kazivanja i kulturno-prosvjetnoga načina pisanja odlikuju se putopisni zapisci iz Austrije, Mađarske, Italije, Hercegovine, Bosne i Srbije, koje je objelodanio u Pučkom listu, potom u knjizi Sa putovanja (1900). Sastavio je i promidžbenu knjižicu »Providnost«, uzajamno pripomoćna zadruga u Omišu (Split 1910, Šibenik 1912, 1920). Pjesmama, pučkim pripovijetkama, pedagoškim raspravama, poučnim i gospodarskim člancima surađivao je u periodicima Narodni list (1881–86, 1889–90, 1894, 1896, 1898–99, 1901–04, 1906, 1912–13, 1915–18), Slovinac (1881), Katolička Dalmacija (1883, 1898), Nada (1883), Iskra (1884–86, 1891), Narod (1885–86, 1888, 1890–91; Naše jedinstvo, 1912), Zora (1886), Vienac (1887, 1893–94, 1897), Bullettino di archeologia e storia dalmata (1889), Obzor (1889, 1893, 1895, 1902, 1904), Pučki list (1891–1914, 1918–21), Svjetlo (1891), Prijatelj naroda (1892, 1894–95, 1905), Prosvjeta (1893), Glas Hercegovca (1894–95), Hrvatski narod (1895, 1902–03, 1913), Živila Hrvatska (1895–96), Hrvatski branik (1899, 1902), Narodni koledar novi i stari (1900), Jedinstvo (1901), Novi list (1901–02, 1921–22), Croatia (1902), Hrvat (1902), Hrvatska (1902), Osvit (1902–03), Smilje (1902–05, 1907–08), Sv. Ćiril i Metod (kalendar, 1903), Hrvatski narodni glas (1904), Sisački glas (1904), Svačić (1904), Hrvatske novine (1908), Sloboda (1910), Dom (1913), Glas Crnogorca (Cetinje 1913), Pučka sloboda (1913), Srpska riječ (1913), Srpsko kolo (1913–14, 1920, 1922, 1924), Večernje novosti (Beograd 1913, 1918), Hrvatski narodni kalendar (1914), Zastava (1914), Hrvatska obrana (1916), Ilustrovane novosti (1918), Jeka od Osijeka (1918), Neven (1919), Život (1921), Dom i svijet (1922), Naša zemlja (1922), Novo doba (1922–25) i Pučka prosvjeta (1924). Iako ga je kritika ocijenila deseteračkim kroničarom bez većih izražajnih težnja i tvoračke izvornosti te nasljedovateljem A. Kačića Miošića i F. Grabovca (N. Mihanović, A. Petravić), njegova, prema narodnim uzorima i guslarskim motivima oblikovana poezija bila je u godinama nacionalnoga osvješćivanja Splita i srednje Dalmacije dobro prihvaćena i izvođena prigodom javnih kulturnih svečanosti. Uvršten je u antologije Mila si nam ti jedina (Zagreb 1998) i Splite moj (Split 2002). Potpisivao se i kao Gjuro Radanović, Pučki guslar, J. K., J. K. ć i J. K…ć.