KLOKOČANI

KLOKOČANI (Klokočki, de Klokoch, de Clococh, Colchoch), plemićki rod nastanjen u XIII–XVI. st. oko grada Klokoča u Goričkoj županiji. Poveljom hercega Bele (poslije Bela IV) iz 1224. potomcima jobagiona u Gorici – braći Radošu i Zorjanu, njihovu polubratu Damjanu te Kristanu, Šimunu, Slavcu, Vranku, Vukcu, Fridriku, Dobrogostu, Vukanu i njihovoj braći – dodijeljeno je plemstvo zbog služenja hercegu i kralju Andriji II. Trajno im je u posjed darovana zemlja Klokoč i trećina kunovine koju daju tamošnji stanovnici, a Radoš i njegovi potomci su zbog posebnih zasluga dobili pravo na preostale dvije trećine. Povelju su potvrdili kraljevi Ludovik I. 1381, Žigmund 1412. te Ferdinand I. 1550. Damjanov sin Farkaš spominje se 1269. u svezi s nekom prodajom opatiji u Topuskom, kao posjednici u okolici grada Drežnika 1292. zabilježeni su Jako, sin Ivanov, i Ytemer, sin Vranice, a Strezelav 1343. kao svjedok. Kraljevska prava u gradu Klokoču i okolici pripadala su nakon 1387. velikašima (Frankapani, Celjski, I. Vitovec, I. Karlović, N. Zrinski) koji su Klokočane pokušavali pokmetiti. Do XVI. st. oni su se pak podijelili na obitelji koje su posjedovale selišta i utvrđene gradove – Otmići (u prvoj pol. XVI. st. kao plemićki sudac Zagrebačke županije spominje se Grgur), Maretići (Jakov Jurjev zabilježen je kao kaštelan Medvedgrada 1418, njegov sin Matija kao literat 1453, a brat Martin bio je začetnik obitelji Vojković i homo regius 1495), Šimunčići, Vojnovići, Polažanići, Stepići, Radojevići, Lomnički, Gerdakovići, Galići-Horvati, Pavlakovići – te na one plemića jednoselaca, pa je uz pridjevak Klokočanin u vrelima sve češća uporaba obiteljskih prezimena. Zbog turskih provala mnogi su se odselili – neki u Zagreb (kao stanovnici i građani Gradeca spominju se 1377. i 1443, Antun kao gradski senior judex poslije 1472, u prvoj pol. XVI. st. plemićki županijski sudac Filip Horvat te kanonik Bartol) – osobito nakon pada Bihaća pod tursku vlast 1592.