KOKOT, Eugen

KOKOT, Eugen, slikar (Kapelica kraj Labina, 9. II. 1940). U Zagrebu završio Školu primijenjene umjetnosti 1962, na ALU diplomirao 1966 (R. Goldoni) te bio suradnik Majstorske radionice K. Hegedušića 1966–70. Od 1981. nastavnik u Školi primijenjene umjetnosti, a od 1985. asistent, 1987. docent, 1991. izvanredni i od 1996. redoviti profesor na ALU. Nakon kraće zaokupljenosti u početnoj fazi ljudskim likom (Dva akta, 1966; Autoportret, 1968), okreće se istarskomu krajoliku, koji mu postaje trajnim nadahnućem (Čempresi i Pejzaž, 1969). Slika uglavnom u ulju i akriliku; nastavljajući se na poetiku slikarstva hrvatskoga strukturiranoga pejzaža, razvija se u smjeru kolorističke apstrakcije te stvara djela neobičnih kromatskih akorda slobodno razvedenih ploha, koje rasprostire unutar dinamičnih kompozicija. Na poč. 1970-ih usitnjava oblike ritmično izmjenjujući superponirane plohe čistih, intenzivnih boja (Sraz u pejzažu, 1972, Nepoznati poligon II, 1974, ulje; Pejzaž u sutonu, 1972, Praskozorje, 1974, tempera). Ubrzo odustaje od bogato strukturirane kompozicije i snažnih boja težeći rafiniranijim oblicima te se, nadahnut gamom istarskih freska, počinje služiti zemljanim i mineralnim pigmentima (Boksitna stijena i Zaglavljeno polje, 1976; Sraz, 1976, Narodni muzej Labin; Sunčane šare, 1977), kojima dodaje istarski boksit, čime dobiva reljefnu strukturu i materičnost površine (Oblaci nad poljem, 1975; Grotlo, 1976; Izohipsa, 1976, MG). Uz ptičju uvodi i polifokalnu perspektivu, a kompoziciju ispunjuje plohama nove kolorističke snage (Jutro, 1980, Nad dolinom, 1982, ciklus Dan šarenih oblaka, 1985, gvaš; Plavet ozarene zemlje i Plavetna hrid, 1982, ulje). Širi spektar sve intenzivnijih boja, čijim plemenitim, bujnim gamama i uznemirenom fakturom postiže vibrantnost površine (Zemlja iskona, 1986, MG; Oblak kometa, 1987; Nemirni horizont, 1988; Sunčani brijeg, 1989; Pod planinom, 1990). Trajno nadahnut pejzažnim motivima, posebno oblacima (ciklus iz 1990) i čempresima (ciklus iz 1996–98), u 1990-ima nastavlja stvarati apstraktne kromatske kompozicije (ciklus Ničija zemlja 1995–97), no u njegov izraz prodiru tragovi kolorističkoga i morfološkoga mimetizma (Visoravan, 1997; Čempres u usjeku, 1998), a u ciklusu Pod labirintom iz 2001. posebnu pozornost počinje pridavati optičkim senzacijama i svjetlosnim vrijednostima (Osunčani labirint, Lom labirinta, Plameni labirint). Radio je i djela sakralne tematike (Raspelo u labinskoj crkvi Gospe Fatimske, 1971; vitraji u riječkoj katedrali sv. Vida, 1995–96; postaja križnoga puta Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ u osorskoj župnoj crkvi, druga pol. 1990-ih), a bavio se i keramikom. Izlagao samostalno u Labinu (1971, 1979, 1985, 1988, 1992, 2001–02), Puli (1971, 1979, 1992, 2005), Zagrebu (1972, 1976–79, 1983, 1985–86, 1988, 1990, 1992, 1998–2001), Pazinu (1977), Rovinju (1979, 1997), Velikoj Gorici (1981), Čakovcu (1982), Dubrovniku (1983, 1996), Frankfurtu na Majni i Skoplju (1984), Karlovcu (1985), Buzetu i Poreču (1986), Rijeci (1989, 1994, 2003), Osijeku (1990, 1999), Stuttgartu (1990), Slavonskom Brodu (1991), Bonnu (1995), Kraljevici i Metkoviću (1996), Novom Mestu (1997), Kaštel-Sućurcu (1999) i Splitu (2000) te skupno na Porečkom annalu (1968, 1974, 1977, 1986, 2001), Zagrebačkom salonu (1969 – nagrada, 1970–71, 1973–75, 1978, 1981 – nagrada, 1984, 1990, 1993, 1995), Salonu mladih (1969 – nagrada, 1972–73, 1976), Plavom salonu (Zadar 1974), Ličkom likovnom analu (Gospić 1979), Zagrebačkoj izložbi crteža/Hrvatskom trijenalu crteža (1987, 1993, 1996), Bijenalu suvremene hrvatske grafike (Split 1990), Zagrebačkoj izložbi grafike (1990 – nagrada) i Svjetskom triennalu male keramike (Zagreb 1997), na izložbama Labinskih ateliera (1968–75, 1977–81, 1999), Ars Histriae (Rovinj, Labin, Piran 1970, 1971 – nagrada, 1972, 1974, 1976, 1978 – nagrada, 1980 – nagrada, 1981), Motovunski likovni susreti (1976–77), HDLU (od 1979), Zilika (Karlovac 1980, 1994), Suvremeni likovni umjetnici Hrvatske (Zagreb 1990), Pejzaž u modernom hrvatskom slikarstvu (Milano 1991) i Branko Ružić i suvremenici (Zagreb 2000). Objavio je grafičke mape Istarska fuga (Zagreb 1979, predgovor Gorka Ostojić-Cvajner), Magični ritmovi zemlje (Zagreb 1985, predgovor Mladenka Šolman), Kamo se ulijeva ovaj vojnik (Zagreb 1991, stihovi Anka Žagar) i Podzemni horizonti (Zagreb 2002), koja je nastala na temelju istoimenoga ciklusa crteža u ugljenu (1994), nadahnuta labinskim rudnicima. Ilustrirao je izdanja nakladne kuće »Mladost«, poglavito Biblioteke »Vjeverica« (A. Diklić, Ne okreći se sine, 1980; O. Hofman, Sat plavih slonova, 1981), te se bavio opremanjem kataloga izložba. Izradio je 1968. kopije uljenih slika i freska (triptih iz pazinskoga sjemeništa i slika sv. Bogorodice Pazinske) za stalni postav izložbe glagoljice u riječkoj Naučnoj biblioteci (danas Sveučilišna knjižnica) i kopije freska 1960-ih u tehnikama al fresco, al secco, tempera, gvaš ili ulje, među ostalim iz crkva u Vranji, Barbanu, Žminju, Svetvinčentu, Oprtlju, Prigradi, sv. Foške kraj Peroja te 1974. iz crkve sv. Marije na Škrilinama iz Berma (freske Vincenta iz Kastva iz 1474, Gliptoteka HAZU u Zagrebu). Realizirao je 1975. cjelokupni postav Memorijalne zbirke Matije Vlačića Ilirika te 1985. restaurirao ciklus uljenih slika A. Moreschija iz Zbirke sakralnih umjetnina u labinskoj crkvi Uznesenja Marijina (obje zbirke pri Narodnom muzeju u Labinu). Izveo je serije poštanskih maraka Hrvatski kraljevi i Obrana Šibenika (1997), a s Ivicom Šiškom 1999. kopiju svečanoga kazališnoga zastora zagrebačkoga HNK, Preporod hrvatske književnosti i umjetnosti/Hrvatski preporod V. Bukovca.