KOSTIĆ, Milan

KOSTIĆ, Milan, kriminolog i političar (Šid, 14. IV. 1876 — Pakrac, 6. VIII. 1940). Gimnaziju završio 1894. u Osijeku, pravo studirao u Pragu i Zagrebu (relegiran zbog sudjelovanja u spaljivanju mađarske zastave 1895), gdje je temeljem rigoroza doktorirao 1901. Kao student pripadao Ujedinjenoj hrvatskoj i srpskoj akademskoj omladini, bio suizdavač njezina almanaha Narodna misao 1897. Prislušnik 1900–01. i sudbeni pristav 1902–03. Sudbenoga stola u Mitrovici, potom sudbeni pristav kaznionice u Lepoglavi i od 1906. upravitelj one u Mitrovici, gdje je 1918. obnašao dužnost predsjednika mjesnoga NV. God. 1919. imenovan velikim županom Srijemske županije, 1920. načelnikom Odjela za kaznene zavode u beogradskom Ministarstvu pravde, na kojem je položaju umirovljen 1926, nakon čega se bavio odvjetništvom. U brošuri Pribićević–Radić (Beograd 1925) pozvao je vođe SDS i HSS na suradnju, a 1926. kao član SDS izabran je za općinskoga odbornika u Zemunu i 1927. za zastupnika u Narodnoj skupštini. Branio je V. Mačeka pred Sudom za zaštitu države (1930. i 1933), a 1930. uhićen je, zatočen u Glavnjači, potom interniran u Srbiji. Nakon 1935. bio potpredsjednik i tajnik SDS te član GO SDK; kao Mačekov pouzdanik sudjelovao 1937–39. u njezinim dodirima s Udruženom opozicijom i Jugoslavenskom nacionalnom strankom. God. 1938. izabran za senatora. — Slijedom iskustava u zatvorskom sustavu objavio je brošure Statistika kriminaliteta u Kralj. zemaljskoj kaznionici u Mitrovici (Zagreb 1909), Alkohol i zločin (Šid 1911; Zagreb 1911, ukupno četiri izdanja) i Novi projekat Kaznenog zakona i borba protiv alkoholizma (Beograd 1926). Posebno se – među prvima u nas – bavio vezom između prekomjernoga uživanja alkohola i počinjenja kaznenih djela; u knjizi Alkohol, kriminalitet i pravo (Zagreb 1912, Beograd 1914) upozorio je na taj društveni problem i predložio protumjere (ograničenje i oporezivanje proizvodnje i trgovine pićima, državni monopol, lokalna ili opća prohibicija, pojačan policijski nadzor, zasebni kazneni zavodi za alkoholičare). Bio je istaknuti promicatelj apstinencije, predsjednik Jugoslovenskoga saveza trezvenosti 1921. i Saveza trezvene mladeži 1925–30; u sklopu tih nastojanja u Zagrebu je 1914. podnio na odobrenje pravila »sociološkoga muzeja«. Članci i predavanja o pravnim i kriminološkim temama tiskani su mu u periodicima Branik (Novi Sad 1909), Mjesečnik pravničkoga družtva (1909, 1912–13), Privrednik (Mitrovica 1909), Srbobran (1909, 1912), Sriemske novine (1909), Srpstvo (Novi Sad 1911), Jutarnji list (1912), Reč (Beograd 1912), Štampa (Beograd 1912), Novi život (1913, 1929), Arhiv za pravne i društvene nauke (Beograd 1921), Glasnik Saveza trezvene mladeži (Beograd 1926–27) i Vreme (Beograd 1929), oni o političkim i kulturnim u Hrvatskom pokretu (1914), Vihoru (1914), Narodnom valu (1928), Književnom severu (Subotica 1929) i Vojvođaninu (Novi Sad 1937–38). Spominje se kao član zagrebačke slobodnozidarske lože »Ljubav bližnjega« 1914.