KOSTINČER, Inga

KOSTINČER, Inga (Kostinčer-Bregovac; Inge, Ingeborg), kostimografkinja (Maribor, 24. I. 1925 — Zagreb, 5. IX. 1973). U Mariboru polazila gimnaziju, u Grazu 1942–45. Državnu majstorsku školu njemačkoga obrta. Potom volontirala u zagrebačkom HNK, gdje je 1947–73. u stalnom angažmanu, isprva kao crtačica kostima, poslije kostimografkinja. Predavala 1951–53. na Odsjeku za kazališni kostim na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu. U početku radila pod utjecajem »šarene škole« (raskošna paleta boja i ilustrativnost) posebno V. Žedrinskoga, u suradnji s kojim je 1945. kreirala prve kostime (Soročinski sajam M. P. Musorgskoga). U 1950-ima razvila vlastiti stil, povremeno blizak Exatu 51, obilježen monokromnim koloritom, pročišćenošću skice od detalja, naglascima na osnovnim konturama i naznakama atmosfere. Temeljno je polazište njezina opusa dramaturška i stilska usklađenost kostima s osnovnom idejom i vizualnim identitetom predstave. Njezin je rad prepoznatljiv po vrsnoj karakterizaciji lika kostimom, usklađenosti s redateljskom i scenografskom koncepcijom, glumčevom osobnošću te psihološkoj analizi. Jednako se istaknula osmišljavanjem kostima za djela s folklornom (S. Hristić, Ohridska legenda, 1949; J. Gotovac, Morana, 1953. i Ero s onoga svijeta, 1954, 1970; K. Baranović, Licitarsko srce, 1954) i povijesnom tematikom (S. Prokofjev, Rat i mir, 1961; A. Borodin, Knez Igor, 1963, 1971; G. Verdi, Don Carlos, 1965) koji nisu samo pomne rekonstrukcije folklorne ili povijesne odjeće nego i autonomna umjetnička djela sa snažnim likovnim autorskim pečatom, interpretirana iz očišta suvremenosti. U kostimografskim je rješenjima do izražaja često dolazio njezin naglašeni smisao za komično i groteskno, odn. fantastično i poetsko (W. A. Mozart, Čarobna frula, 1956; Prokofjev, Vjenčanje u samostanu, 1959. i Zaljubljen u tri naranče, 1970; M. Krleža, Balade Petrice Kerempuha, 1969; W. Shakespeare, San Ivanjske noći, 1971). Istaknula se kostimografskim ostvarajima u baletnim (Prokofjev, Romeo i Julija, 1948, 1964; F. Lhotka, Đavo u selu, 1954, 1971), dramskim (Molière, Umišljeni bolesnik, 1949; Shakespeare, Na Tri kralja, 1951, Mjera za mjeru, 1964. i Julije Cezar, 1970, Nagrada »Zvono Lotrščak«; A. P. Čehov, Tri sestre, 1962; A. N. Ostrovski, Šuma, 1962; S. Grum, Događaj u gradu Gogi, 1972) i opernim predstavama (I. Zajc, Nikola Šubić Zrinjski, 1962, 1970; G. Rossini, Pepeljuga, 1968, Nagrada »Vladimir Nazor« 1969; V. Lisinski, Porin, 1969). Surađivala s HNK u Rijeci (Musorgski, Boris Godunov, 1948; Verdi, Aida, 1963; G. Puccini, Tosca, 1963), HNK u Splitu (Sofoklo, Antigona, 1954; R. Strauss, Saloma, 1969), HNK u Osijeku (Lhotka, Đavo u selu, 1955), Zagrebačkim gradskim kazalištem »Komedija« (T. Wilder, Ženidbeni posrednik, 1960), Zagrebačkim dramskim kazalištem (N. Nalješković, Tri farse, 1967; I. Supek, Heretik, 1969, Sterijina nagrada i Nagrada »Zvono Lotrščak«) i Teatrom &TD (T. Stoppard, Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi, 1971; E. Ionesco, Macbett, 1972, Nagrada Festivala malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu, MES, 1973). Gostovala i na Dubrovačkim ljetnim igrama (H. Lucić, Robinja, 1954; I. Gundulić, Dubravka, 1961; Shakespeare, Oluja, 1962; M. Držić, Dundo Maroje, 1964; Krleža, Aretej, 1972), u narodnim pozorištima u Sarajevu (Puccini, Gianni Schicchi, 1951), Mostaru (Čehov, Ujak Vanja, 1961) i Tuzli (B. Brecht, U džungli gradova, 1965) te u Slovenskom narodnom kazalištu u Ljubljani (Krleža, Vučjak, 1951; G. Bizet, Carmen, 1953). Bavila se i scenografijom (D. Radović, Kapetan Đon Piplfoks, 1967, Zagrebačko pionirsko kazalište, Sterijina nagrada). Skupno izlagala na Izložbi nacrta kazališnih kostima (Zagreb 1952), Zagrebačkom trijenalu (1955, 1959), izložbi Jugoslavenska primijenjena umjetnost (Budimpešta 1960), Trijenalu pozorišne scenografije i kostimografije na Sterijinu pozorju (Novi Sad 1966, 1969) i Zagrebačkom salonu (1966, 1970). Retrospektiva kostimografskih radova priređena joj je 1987. u zagrebačkom MUO, a djela izložena na izložbi Avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti (Zagreb 2007). Postavila je temelje kostimografije u nas i pridonijela umjetničkoj afirmaciji te kazališne struke. Po njoj je nazvana nagrada za kostimografiju, koju od 1997. dodjeljuje HNK u Zagrebu.