KRELJANOVIĆ ALBINONI, Ivan

KRELJANOVIĆ ALBINONI, Ivan (Kreglianovich, Hreljanović; Giovanni), pravnik, povijesni pisac i dramatičar (?, 1777 — Venecija, 7. VIII. 1838). Sin pravnika Grgura. Završio tečaj filozofije u privatnom zavodu Noventa kraj Padove te studirao pravo u Padovi i Veneciji. Ondje je kao Napoleonov simpatizer dočekao 1797. pad Mletačke Republike i uspostavu privremene građanske vlade, koju je podupro suradnjom u listu Monitor veneto. Vrativši se u Zadar, obavljao odvjetničku praksu, bio savjetnik u općinskoj upravi 1800–03. te sudac 1803–05. Nakon uspostave francuske uprave u Dalmaciji 1806. uživao povjerenje providura V. Dandola te u Zadru obnašao dužnost sudca Prvostupanjskoga suda, bio aktivan u upravnoj reformi i pri osnivanju trgovačke komore za Dalmaciju. Po reorganizaciji sudstva 1807. imenovan sudcem Okružnoga suda, potom vijećnikom Prizivnoga suda i istodobno članom pokrajinske vlade (zadužen za pravosuđe). Zanimao se i za školstvo – zaslužan za otvaranje 1806. zadarske pučke škole i liceja, kojim je upravljao do 1807 – te imao znatan udio u pokretanju Kraglskoga Dalmatina 1806; zamjenjujući B. Benincasu, neko ga je vrijeme 1808. i uređivao. Kao jedan od glavnih ideologa francuske uprave u Dalmaciji, u tekstovima je i uopće javnim djelovanjem promicao dalmatinsko rodoljublje utemeljeno na prosvjetiteljskoj ideji o autonomiji, narodnosti i republikanskom poretku ilirske Dalmacije. Kad je Habsburška Monarhija 1814. ponovo preuzela vlast, ostao je sudac Prizivnoga suda u Zadru do 1815. Ujedno je 1814. imenovan privremenim nadzornikom nastave u Dalmaciji te cenzorom tiska. Na njegov je poticaj 1816. otvorena glavna pokrajinska gimnazija u Zadru; ocijenivši kako je imenovanje šefa redarstva A. Schmidta njezinim upraviteljem uvođenje policijskih mjera u škole, podnio je ostavku na položaj nadzornika. Unatoč prethodnim imenovanjima, molbama bečkomu Ministarstvu uprave i zauzimanju utjecajnih prijatelja na dvoru, za restauracije je uzalud nastojao dobiti državnu službu. God. 1816. potaknuo je manifest dalmatinskih gradskih načelnika nezadovoljnih izborom izaslanstva caru Franji I. u Trst, pri čem je zapaženo njegovo gledište kako bi pri namještanju u pokrajinske državne službe prednost trebalo davati Dalmatincima. Nepoćudan vlasti i nezadovoljan novom kulturnom i političkom okolinom, u kojoj je bio izložen političkim denuncijacijama, preselio se 1818. k ocu u Veneciju, gdje je, također neuspjelo, pokušavao naći državnu službu. Odlazak iz Zadra na njega je teško djelovao; od 1825. bio u bolnici za duševne bolesti. — Baveći se poviješću, u svjetlu republikanskih i autonomističkih shvaćanja napisao je djelo Memorie per la storia della Dalmazia (1809). U njem je istaknuo zasluge Ilira i primat Zadra nad drugim dalmatinskim gradovima te pohvalio držanje ugarskih vladara i nekih hrvatskih feudalaca prema Dalmaciji, koja je, po njem, najposlije pod Napoleonom našla sreću. Premda je djelom postavio temelje političkomu autonomizmu, njegovi kasniji ideolozi, na čelu s N. Tommaseom, osporavali su ga, jer je Dalmaciju jasno razgraničio prema apeninskim pokrajinama i negativno ocijenio tamošnju mletačku upravu, nazvavši ju »noći koja je trajala četiri stoljeća«. U Dalmaciji je nastojao primijeniti modernizacijske političke i gospodarske ideje, djelujući kao svestrano angažiran prosvjetitelj i regionalni rodoljub. — Zarana se zanimao za dramsku književnost te je objavio tragedije Orazio (1800) i Manlio Capitolino (1807), prve znatnije primjere recepcije alfierijevskoga i montijevskoga teatra u nas (M. Zorić). Napisao libreta za opere praizvedene u venecijanskom kazalištu La Fenice – Il sacrifizio d’ Epito, 1819 (M. E. Carafa di Colobrano; tiskano Venecija 1820; izvedba i tisak Napulj 1821), Costantino, 1820 (J. H. Stuntz; tiskano Venecija 1820; izvedbe i tisak – Cremona, Reggio i Vicenza 1821, njem. prijevod München 1825), Andronico, 1821 (G. S. R. Mercadante; tiskano Venecija 1822; izvedbe i tisak – Bologna, Lugo i Sinigaglia 1824, Palermo 1830), Arminio o sia l’eroe germano, 1821 (S. Pavesi; tiskano Venecija 1821; izvedbe i tisak – Bologna 1821, Verona 1822. i 1882, Napulj 1823. pod naslovom Arminio o sia l’eroe cherusco, Faenza 1824, Cremona 1829) – koja su rijedak hrvatski prinos europskomu ranoromantičkomu opernomu stvaralaštvu (E. Stipčević). S francuskoga je preveo komediju Un momento d’imprudenza (A. J.-M. Wafflard i J. D. Fulgence de Bury, Venecija 1820), pisao prigodnice na talijanskom, dopisivao se sa suvremenicima. Član zadarske Gospodarsko-književne akademije te rimske Arkadije; djela je potpisivao i arkadijskim imenom Dalmiro Tindario (dometak Pastor Arcade ili Poeta Arcadico), odn. šifrom D. T. P. A. (tiskana operna libreta).