KRIZMANIĆ, Ivan

KRIZMANIĆ, Ivan, prevoditelj (Vučja Gorica kraj Huma na Sutli, 2. VI. 1766 — Omilje kraj Svetoga Ivana Zeline, 22. VI. 1852). Humaniora polazio u Zagrebu 1779–80. Potom boravio u Hrvatskom kolegiju u Beču, gdje je završio filozofski studij 1784, teološki pak 1789. u Pešti. Ondje bio prefekt studija teologije 1789–90. Vrativši se u Zagreb, predavao je crkvenu povijest u Nadbiskupskom sjemeništu 1791–92. Župnik u Svetom Križu Začretju 1792–1818. i Mariji Bistrici 1818–49; nakon što je pao u nemilost kardinala J. Haulika zbog predsjedanja sastanku svećenika koji su se zauzimali za ukidanje celibata, povukao se u Omilje. Djela su mu ostala u rukopisu (NSK u Zagrebu i Arhiv HAZU). Autor je triju dnevničkih putopisa (Pesther Reise über Wien, 1789; Dresdner Reise, 1795; Ein flüchtiger Zug aus dem Windischbüchl von Maria Schnee in der Wölling ins Raab-Thal, am 17. Juny 1811) i više prijevoda s hrvatskoga na njemački te s njemačkoga, engleskoga, latinskoga i francuskoga na hrvatski jezik. Među ostalim, na njemački s engleskoga preveo odlomke iz Ossiana E. von Harolda i poslanicu Eloise und Abelard A. Popea (1803), a s hrvatskoga Svetu Rožaliju A. Kanižlića (1831). Na hrvatski kajkavski preveo je Ogenj vu Rimu (1820), Prodečtvo Piuša Šestoga (1841), pjesmu Zdvojnost jednoga vu nasladni ljubavi zasleplenoga F. Schillera (1835), a odlomkom o kraljici Mab iz Romea i Julije, u prozi i u stihovima, Flundra senje zrokujuča (1836), prvi je u nas prevodio W. Shakespearea (V. Dukat). Također sa štokavskoga na kajkavski preveo Osmanšćicu I. T. Mrnavića (1829) i Svetu Rožaliju (1831). Najuspjeliji mu je prijevod epa Paradise Lost J. Miltona, prvi prozni prijevod toga djela u svjetskoj književnosti. Svoj Raj zgubljen (1827; djelomično objavljeno u Građi za povijest književnosti hrvatske, 1916, cjelovito transkribirano Zagreb 2005) popratio je opširnim tumačem (manje poznati događaji, osobna, mitološka i biblijska imena, astrološki, zemljopisni, botanički, zoološki i pomorski nazivi), aludirajući na prijevode s ispuštenim ili preoblikovanim dijelovima, istaknuo je njegovu izvornost (»Ja pak, kuliko največ moguče je bilo, verno deržal se jesem istoga Miltona, nikaj spuščajuč, nikaj premenjajuč«), te, svjestan budućnosti književnoga kajkavskoga jezika, iskazao sumnju u njegovo objavljivanje (»Ako i nigdar na občinsku svetlobu ne dojde ov zgubljeni Raj horvatski, kako to lahko je prevideti«). — Za župnikovanja u Mariji Bistrici u njega su se okupljali V. Babukić, M. Bogović, J. Drašković, Lj. Gaj, V. Lisinski, Đ. Oršić, D. Rakovac, P. Štoos, S. Vraz i dr. Dragojla Jarnević posvetila mu je Domorodne poviesti (Karlovac1843), a svoje boravke i događaje u župnom dvoru 1842–45. opisala u Dnevniku (Karlovac 2000).