KRSTULOVIĆ, Andrija

KRSTULOVIĆ, Andrija (Andro), kipar (Split, 5. XI. 1912 — Split, 4. VI. 1997). U Splitu 1930. završio Obrtnu školu (E. Vidović, S. M. Peruzzi), u Zagrebu diplomirao kiparstvo 1934. na ALU (F. Kršinić, R. Frangeš Mihanović); ondje asistent od 1948. i docent 1953–58. Od 1959. do 1983. predavao kiparstvo na Višoj pedagoškoj školi u Splitu. Kao suradnik splitske radionice I. Meštrovića 1936–41. prema modelima i nacrtima klesao njegova djela u kamenu (skulpture za crkvu sv. Marka u Zagrebu, reljef Krista za crkvu u Biskupiji kraj Knina, nadgrobni spomenik A. Trumbića, karijatide za spomenik neznanomu junaku na Avali, dvije karijatide za Meštrovićevu palaču na splitskim Mejama – danas Galerija Meštrović), što je utjecalo i na njegove početne radove, u kojima se u kompoziciji i stilizaciji očituje snažan Meštrovićev utjecaj (Djevojčice, Brat i sestra i Vodeničarka, 1937, Sanjarenje, 1941, sve kamen; Narikače, 1943, drvo). Ubrzo razvija vlastiti izraz, koji temelji na smirenoj i realističnoj skulpturi, dijelom stiliziranoj, ali bez patetike i metafizičnosti (Žena koja šije i Studija za frulaša, 1940; Pastirica, 1946). Stvara i nekoliko reljefa s motivima iz rata i zbjegova (Smrt Ivana Lozice, Zbjeg, oko 1946), koji se naturalizmom i ekspresivnošću približavaju poetici socijalističkoga realizma, te javne plastike postavljene u Splitu (Spomen-reljef palim veslačima Gusara, 1945, kamen, na Domu Veslačkoga kluba »Gusar« na Matejuški, danas na novom domu u Špinutu; spomen-reljef omladincima žrtvama fašizma Rimska vučica, 1946, na zgradi Klasične gimnazije). God. 1948. Meštrović mu ostavlja svoju klesarsku radionicu na Mejama. U bračkom kamenu kleše Spomenik palom pomorcu, s tragovima secesijske stilizacije (postavljen 1958. uza svjetionik na Katalinićevu brijegu), te prema Meštrovićevim sadrenim modelima karijatide i figuru P. Petrovića Njegoša u granitu za mauzolej na Lovćenu. Usredotočen na teme iz narodne baštine, posebno one iz Dalmatinske zagore, oblikuje u bronci (Zov s planine, Igra s jarčićem, Motiv s pazara, 1953) te osobito u granitu monumentalna djela zatvorenih, stiliziranih volumena, glatke površine i reduciranoga ritma (Čobanica, 1959–60, Pastoralni fragment, 1962, Pastoralni motiv, 1963, Osmijeh suncu, postavljen 1964. u parku ispred zgrade Općine, danas Ured državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji). Potom, baveći se antičkom temom Edipa, izvodi ciklus simboličnih skulptura (Edipovski motiv, 1972, terakota), čija stilizacija teži gotovo geometrijski čistim plohama oštro lomljenih bridova. Naglašena okomica u figurama toga ciklusa obilježje je i monumentalne, brončane skulpture Pravda pred Općinskim sudom (1974), njegove najpoznatije spomeničke plastike u Splitu. Istodobno se intenzivno počinje baviti aktom, izvodeći u terakoti sitnu plastiku intimističkoga karaktera. U mnogobrojnim djevojačkim likovima (Kupačice, 1975, Kupačica na maestralu, Kupačica pri odmaranju i Nereida, 1982), mekih, zaobljenih volumena, ostvaruje najzreliji dio svojega opusa. Nezadovoljan prevlašću apstraktnih tendencija u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, samostalno izlaže 1964 (s A. Kaštelančićem) i tek 1992. u Splitu, a skupno na izložbama Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938–39), Godišnja izložba hrvatskih umjetnika (Zagreb 1940), Hrvatska umjetnost (Beč, Berlin, Bratislava 1943), Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije XIX. i XX. stoljeća (Beograd 1946), na izložbama ULUH-a (1946–60), Izložbi djela Moderne galerije JAZU (Zadar 1954), 2000 godina skulpture u Dalmaciji (Split 1960), sa skupinom Novembar 1961 (Split 1962, Beograd 1963), na Memorijalu Ive Kerdića (Zagreb 1981), izložbi Emanuel Vidović u djelima drugih umjetnika (Zagreb 1987) i povodom 45 godina visokoga školstva u Splitu (Split 1990). Posmrtno su mu djela izložena na izložbi ALU 1907–1997 (Zagreb 1997). Formiran na zasadama mediteranske tradicije, s duboko usađenim osjećajem za njegovanje majstorstva, do kraja je ostao vjeran figuraciji te je u kamenu i terakoti ostvario neke od najvrednijih dosega hrvatske skulpture u XX. st.