LOVRIĆ, Božo

LOVRIĆ, Božo, pjesnik, dramatičar, prozaik i kritičar (Split, 24. XII. 1881 — Prag, 28. IV. 1953). Klasičnu gimnaziju završio u Splitu 1900, pravo studirao u Zagrebu (do 1902), Beču, Innsbrucku i Grazu. S J. Kosorom putovao po Europi 1907–11, od 1911. živio u Pragu, gdje je isprva bio službenik u Češkoj banci, a 1919–39. u češkom Ministarstvu vanjskih poslova (uređivao bilten na hrvatskom jeziku Centropress). Pjesme, prozu i drame, književne, likovne i glazbene kritike, feljtone, eseje, prikaze i osvrte te prigodne članke među ostalim objavljivao u periodicima Nada (1903), Narodni list (1903–04), Vienac (1903), Novi list (1904; Riečki novi list, 1907), Pokret (1904–05), Hrvatska (1905–06, 1908–09), Hrvatska rieč (1905), Lovor (1905), Narodne novine (1905–14), Srpski književni glasnik (Beograd 1905–14, 1921, 1924, 1926, 1936–39), Domaće ognjište (1906–08, 1911, 1914), Obzor (1906–07, 1913, 1917–21, 1929–41), Savremenik (1906–21, 1923, 1927, 1937–38), Hrvatsko kolo (1907, 1910, 1912, 1934–40), Letopis Matice srpske (Novi Sad 1908–11, 1930), Bosanska vila (1909–10), Hrvatska njiva (1917–18; Jugoslavenska njiva, 1920, 1922–26), Književni jug (1918–19), Kazališni list (1920–21, 1933–34), Kritika (1920–22), Misao (Beograd 1920–21, 1923–25, 1931–32), Život (1920–22), Riječ (1921–28, 1930), Slobodna tribuna (1921–31), Novo doba (1922–24, 1928–40), Novosti (1922, 1924–25, 1927, 1929, 1931–33), Teater (1922–24), Comoedia (1924–25), Hrvatska pozornica (1925–27), Jutro (Ljubljana 1925–26, 1933), Svijet (1926, 1936; Svijet 7 dana, 1938), Vijenac (1927–28), Život i rad (Beograd 1928–37), Hrvatska revija (1929–36, 1938–40, 1944–45), Jadranska straža (1930–33, 1935–40), Književne novine (1930–31), Jutarnji list (1932–37, 1939), 15 dana (1932–34), Morgenblatt (1933–40), Jadranski dnevnik (1934–38), Komedija (1934–35, 1938–39), Kulisa (1934), Mladost (1934–35), Pregled (1934–35), Hrvatski glasnik (1938–40), Pravda (Beograd 1938–41) i Dom i svijet (1939–40) te u mnogobrojnim češkim tiskovinama. U pjesničkim zbirkama Iris (1902), Hrizanteme (1904) i Luka Botić (1905; s prikazom Botićeva života i rada), pod utjecajem talijanskoga modernizma, napose G. D’Annunzija, te na tragu M. Begovića, slijedio je kanon moderne: sonetna forma, dekorativna retorika, egzotično-senzualni motivi i idealizacija krajolika glavne su značajke njegova mladenačkoga opusa. Zbirkom pjesama Sveto proljeće (1915) okrenuo se slobodnijim oblicima (pjesma u prozi), u posljednjem njezinu ciklusu (Razgaljenje) – za razliku od prvih dvaju u kojima i dalje inzistira na secesijskoj stilizaciji – prihvatio je iracionalistički svjetonazor, sa slobodnim stihom kao sredstvom predočivanja iskonske slike svijeta, anticipirajući postavke ranoga ekspresionizma. »Kult rasne energije« te nacionalna mitologija s elementima naturalizma obilježja su i tročinke Dugovi (1912). Iz opsežnoga dramskoga opusa (više od 20 drama) – poznatoga djelomice i ocjenjivanoga uglavnom apsorpcijom poetika Kosora, I. Vojnovića, M. Maeterlincka, L. N. Andrejeva i S. Przybyszewskoga – objavio je knjige Syn (1922), Karneval boháčů (1933), Láska v přístavu (1933), Kapitán Niko (1936), Dědicové (1937), Spasitel’ (1937) i Návrat do Splitu (s. a.). Izvedene su mu drame Sin (HNK u Zagrebu 1922, Švandovo kazalište u Pragu 1923), Ulice (Švandovo kazalište 1923), Dědicové (Ostravsko kazalište 1930), Griješnica (Narodno kazalište Primorske banovine u Splitu 1931), Láska v přístavu (Kazalište na Vinohradech u Pragu 1933, Narodno kazalište u Bratislavi 1934; pod naslovom Žene Narodno kazalište Sarajevo 1935. i HNK u Zagrebu 1938) i Kapetan Niko (HNK u Zagrebu 1934, Kazalište na Vinohradech 1936). Prozno mu stvaralaštvo odlikuju fragmentarna naracija, lirske impresije i nerijetko površna fabularna rješenja; u romanima iz splitskoga života More (1926) i Neodoljiva mladost (1929) mnogobrojne su autobiografske reminiscencije, a u romanu Traženje (1941) okrenuo se kozmopolitskoj temi. Tiskani su mu i prigodnica Luki Botiću (Split 1903), zbirke novela i pjesama u prozi Smrt a život (1925) i pripovijedaka i priča Šareno kolo (1928) te roman Slunečné město (1947; autograf na hrvatskom u NSK u Zagrebu, R 6325). Priredio je Moj život V. Bukovca (Zagreb 1918) i napisao predgovor knjizi Najljepše istočnjačke priče A. M. Elagina (Zagreb 1934). Na Radio-Pragu izvedena mu je drama Otkupljena (1928), a na Radio-Zagrebu, uz nju (1937), i jednočinke Marama (1938), Pjesma (1938), Vino i hljeb (1939) te Osveta (1940). Prevođen je na njemački, poljski, slovački, slovenski, ruski, francuski i talijanski. Potpisivao se i inicijalima te Lov. U ocjeni njegova opusa, svojedobno razmjerno cijenjenoga (osobito između dvaju svjetskih ratova u Pragu), danas se ističe pretežno književnopovijesna i dokumentarna sastavnica. Bogata rukopisna ostavština čuva se u nasljednikâ u Pragu te u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Uvršten je u izbore 1000 nejkrásnějších novell, 73 (Prag 1914), Antologija savremene jugoslovenske lirike (Split 1922), Antologija novije hrvatske lirike (Beograd 1956), Antologija hrvatskih pjesama u prozi (Zagreb 1958), Antologija hrvatske poezije dvadesetog stoljeća (Zagreb 1966), Naša ljubavnica tlapnja (Zagreb 1992), Autobiografije hrvatskih pisaca (Zagreb 1997), Pobratimstvo lica u svemiru, 1 (Split—Sarajevo 2000), Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma (Zagreb 2002), Splite moj (Split 2002), Južné slnko (Bratislava 2003) i More mora (Zagreb 2014). Prema drami Kapetan Niko J. Mandić skladao je istoimenu operu (1944), a solo-popijevke na njegove stihove B. Bersa (Duhaj vjetre, Zaljubljeni ludjak) i J. Hatze (Nazdravica). Portretirao ga je A. Katunarić. — Njegov sin Pavel Lovrič (1913–1997), romanopisac, dramatičar i prevoditelj, u Pragu je među ostalim objavio romane Sen o věčné lásce (1940), Romance jihu (1942) i Kavalkáda (1946) te prijevode s hrvatskoga očevih drama (Kapitán Niko, 1936; Návrat do Splitu, s. a.) i djela N. Brixyja (Případ Forester, 1963; Mrtvým vstup zakázán, 1964; Soutěž za milión, 1977; Slyší to celý dům, 1978).