LOZOVINA, Vinko

LOZOVINA, Vinko (Vicko, Vincenzo), talijanist, književni povjesničar i prevoditelj (Seget kraj Trogira, 3. XI. 1874 — Split, 30. X. 1942). Maturirao u klasičnoj gimnaziji u Splitu 1895, studij romanistike i klasične filologije polazio na Filozofskom fakultetu u Beču i završio 1899. u Grazu, gdje je 1900. položio profesorski ispit i 1903. doktorirao tezom Lucrezio e Leopardi. U Splitu predavao u klasičnoj gimnaziji 1899–1919. te bio ravnatelj realke od 1926. do 1928, kad je kao pristaša HSS umirovljen. Državni je školski savjetnik 1916, povjerenik za prosvjetu u Pokrajinskoj vladi odn. upravi za Dalmaciju 1919–24, prosvjetni nadzornik splitske oblasti 1925–26. Predavao i u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji 1916–17. i 1939–41. Bio predsjednik društva »Bihać« 1934–41. Sastavio je Povijest talijanske književnosti do 1600 (1909), bez većih znanstvenih pretenzija, te srednjoškolske udžbenike Talijanska vježbenica (Split 1911) i Talijanska čitanka (Split 1913), izdavane do 1941. Pisao o prevoditeljstvu i mogućnostima prepjeva, najviše Danteove Božanstvene komedije, zauzimajući se za vjerno čuvanje izvornika (Glas Matice hrvatske, 1909, 18–20; Hrvatska revija, 1936, 12), te prevodio s talijanskoga (G. Leopardi, U. Foscolo, G. Verga, Matilde Serao, E. De Amicis, G. Giusti). Objavio i monografiju Machiavelli i njegova politička nauka (1928). U glavnom djelu, Dalmacija u hrvatskoj književnosti (1936), esejističkom prikazu hrvatske književne kulture IX–XIX. st., istaknuo je udio latinske, staroslavenske i čakavske sastavnice u stvaranju renesansne svjetovne književnosti, prevagu zapadne kulturne orijentacije, značenje čakavštine kao podloge književnomu jeziku u Dalmaciji i Dubrovniku te pregledom djelovanja peterice suvremenih mu književnika pokazao vrijednost dalmatinskoga prinosa hrvatskoj književnosti. Rasprave o dalmatinskoj književnosti Knjiga u prosvjeti i kulturi svjetskoj i narodnoj tiskao u podlistku Jadranskoga dnevnika (1938, 13–15, 17–20; p. o. Split 1938). Raznovrsnim prilozima surađivao i u periodicima Vienac (1901–03), Bullettino di archeologia e storia dalmata (1902, 1905), Nada (1902–03), Program C. k. velike gimnazije u Spljetu (1902–06, 1908–09), Jadran (Trst 1903), Jedinstvo (1903; Naše jedinstvo, 1909–10), La Nuova rassegna bibliografico-letteraria (Firenca 1904), Prosvjeta (1904–09), Sijelo (Prag 1904–06), Hrvatsko kolo (1906–09, 1929), Savremenik (1906, 1908–10, 1919), Glas Matice hrvatske (1907–09), Velebit (1908), Nastavni vjesnik (1909–10, 1912–13, 1920–27, 1931–33), Strossmayer (kalendar, 1909), Veliki ćiril-metodski koledar (1909), Sloboda (1910), Jug (1911), Narodna obrana (1912), Jadran (1919–20), Dom i svijet (1920–21), Omladina (1921–23), Venac (Beograd 1922–23), Vijenac (1923–24), Hrvatska riječ (1924), Jadranska straža (1924, 1937), Almanah Jadranska straža (Beograd 1926), Novo doba (1926, 1931, 1937), Jadranska pošta (1927), Ruski arhiv (Beograd 1928), Mjesečnik Pravničkoga društva u Zagrebu (1929–30), Hrvatska revija (1932, 1934–39), Obzor (1933–34, 1936–37), Jadranski dnevnik (1934–35, 1937–38), Dalmatinski Hrvat (1937), Hrvatski dnevnik (1938–39), Slavonic and East European Review (London 1938), Hrvatski glasnik (1939), Dalmatinska Hrvatska (1941) i Hrvatska mladost (1941–42) te u izdanjima Prigodom otkrića Marulićeva spomenika (Split 1925) i Gundulićev zbornik (Zagreb 1938). Uz obljetnicu Judite Hrvatsko kazališno društvo za Dalmaciju izvelo mu je u Splitu 1901. »skazanje« Marulić (suautori M. Begović i G. Bulat). Pisao i pjesme (Svjetlo, 1901) te objavio putopis Kako sam putovao po Italiji 1900 (1904). Uvršten je u izbor Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća (Zagreb 1955). Prijevodi s talijanskoga i drugi njegovi rukopisi čuvaju se u Muzeju grada Splita. Potpisivao se anagramom Izo Lanov i inicijalima. Posvećen mu je okrugli stol u Muzeju grada Trogira 2018.