MARTINČEVIĆ, Josip

MARTINČEVIĆ, Josip (Joso, Jozo), glumac (Varaždin, 12. III. 1900 — Zagreb, 22. X. 1991). Trgovačku školu završio u Varaždinu. Glumu učio privatno u N. Hajduškovića, Z. Rogoza i R. Dinulovića 1915–16. Angažiran od 1915. u Gradskom kazalištu u Varaždinu, gdje je debitirao u opereti Vjerni ratni drug I. Kálmána te nastupao u manjim ulogama (Pertusani, M. Praga, Alleluja, 1918; Lippert i Rohnsdorf, Kálmán, Kneginja čardaša, 1918), u slovenskim kazalištima u Trstu 1918–19. i Ljubljani 1919–20. te ponovo 1920–21. u varaždinskom kazalištu, gdje je debitirao i kao redatelj predstavom Medvjed A. P. Čehova 1920 (odigrao Smirnova). Bio član osječkoga kazališta 1922–34. i 1935–38, Narodnoga kazališta u Sarajevu 1934–35, zagrebačkoga HNK 1938–48 (glumio i u Omladinskom kazalištu Društva hrvatskih kazališnih umjetnika 1943) i Narodnoga kazališta u Puli 1948–49, upravitelj Narodnoga kazališta »August Cesarec« u Varaždinu i redatelj 1949–50. te član Narodnoga kazališta u Rijeci (Narodno kazalište »Ivan Zajc« od 1953) od 1950. do umirovljenja 1959 (u Zagrebu 1953–54); nastupao do 1965. Usavršivao se u glumi i režiji u Parizu 1931. te Pragu i Varšavi 1936. Igrao u raznovrsnom repertoaru, od pučkih igrokaza i lakrdija do salonskih komedija te klasične i moderne drame, istaknuvši se iznimnom sposobnošću preobrazbe, scenskim temperamentom i psihološko-realističkom uvjerljivošću. U Trstu je 1919. odigrao sve veće uloge u dramama I. Cankara: Maks (Kralj Betajnove), Mrva (Lijepa Vida), Ščuka (Za dobro naroda), Krištof Kobar (Sablazan u dolini sv. Florijana, ponovio u Ljubljani 1920. i Osijeku 1923; nastupao i u ulozi Đavla u Osijeku 1932. i Nečastivoga u Rijeci 1956) i Hvastja (Sluge; glumio i Jermana u Ljubljani 1919). U Ljubljani je 1920. zapamćen kao Vaska Pepel (M. Gorki, Na dnu), Alfred (F. Molnár, Đavo), Tadej (S. Przybyszewski, Snijeg) i Marko (A. Funtek, Kristalni grad). Na osječkoj pozornici, ostvarivši oko 150 uloga, u klasičnom je repertoaru bio Sebastijan (Na Tri kralja ili Kako hoćete, 1926), Edmund (Kralj Lear, 1927), Tezej (San ljetne noći, 1933) i Otelo (Otelo ili Mletački crnac, 1937) W. Shakespearea te Corvino B. Jonsona i S. Zweiga (Volpone, 1933), u romantičkome i realističkome Savo Čuić (J. Freudenreich ml., Graničari, 1925), Jörgen Tesman i Engstrand (H. Ibsen, Hedda Gabler, 1925, i Sablasti, 1926), Franjo Tahi (M. Bogović, Matija Gubec, 1927; igrao i Keglevića u Zagrebu 1945. te Matiju Gupca u Karlovačkom kazalištu 1962), Hlestakov (N. V. Gogolj, Revizor, 1928; glumio i Dmuhanovskoga u Rijeci 1950) i Vronski (L. N. Tolstoj i A. Sibirjakov, Ana Karenjina, 1928), u modernome Johanaan (O. Wilde, Saloma, 1922), Ilja Šalić (J. Kosor, Požar strasti, 1924), Profesor Higgins (G. B. Shaw, Pygmalion, 1924), Damjan (M. Begović, Božji čovjek, 1926), Matoš (G. Senečić, A. G. M., 1935) i Hoffenreich (L. Fodor, Matura, 1937, redatelj). U Sarajevu, nastupajući s tadašnjom suprugom Ljubicom Dragić-Martinčević, tumačio je Klaudija (Shakespeare, Hamlet, 1934; ponovio u Osijeku 1936) i Kapetana (A. Strindberg, Otac, 1934; te godine igrao i u Osijeku) te naslovne uloge u Profesoru Žiču (M. Feldman, 1934) i Abdullah-paši (S. Bašagić, 1935). U zagrebačkom se HNK istaknuo karakternim ulogama u dramskom i komičnom repertoaru kao Poliksen (Shakespeare, Zimska priča, 1939), George Dandin i Cléante (Molière, George Dandin, 1940, i Tartuffe, 1945), Plovan (M. Budak i T. Strozzi, Ognjište, 1941), Joško Pučik (I. Stodola, Karijera, 1942; igrao i u Osijeku 1934), Biskup de Dominis (A. Šenoa i Strozzi, Čuvaj se senjske ruke, 1943), Ivaširo Takita (J. Kakaši, Asagao, 1945), Otac (K. Čapek, Majka, 1945), Dr. Petrović (B. Nušić, Ožalošćena porodica, 1946), Williams (K. M. Simonov, Rusko pitanje, 1948) i Prvi glumac (Shakespeare, Hamlet, 1955; ponovio na Dubrovačkim ljetnim igrama 1957. i u Karlovačkom kazalištu 1962). Interpretacijama u dramama M. Krleže afirmirao se kao »jedan od vodećih krležijanskih glumaca« (M. Grgičević, 2000), pokazavši osobit osjećaj za Krležinu rečenicu i širok interpretativni raspon, od intelektualno-analitičke odmjerenosti do impulzivnosti i naglašene osjećajnosti, u osječkim izvedbama Horvata (Vučjak, 1926), Križovca (1928, 1936) i Baruna Lenbacha (1929; ponovio 1939. i 1947. u Zagrebu, 1951. u Rijeci, gdje je i režirao, 1956. u splitskom Narodnom kazalištu te 1965. u Varaždinu) u drami U agoniji, Silberbrandta (Gospoda Glembajevi, 1929; ponovio u Zagrebu 1954) te Waltera na praizvedbi drame U logoru (1937). U Gospodi Glembajevima igrao i Ignjata Glembaya (Rijeka 1950, 1959) te, na Krležin zahtjev, Dr. Altmanna (Zagreb 1960), a u Ledi Klanfara (Rijeka 1951, Zagreb 1953). Zapažen je i u starijoj hrvatskoj komediji kao Kupid M. Držića (Plakir, Zagreb 1943) te u naslovnim ulogama u Držićevu Dundu Maroju (Pula 1949, Rijeka 1956) i Diogenešu T. Brezovačkoga (Zagreb 1939; režirao 1949. u Varaždinu i 1955. u Rijeci, gdje je odigrao i Petra Ljubimira). U Rijeci je u izvedbama novije hrvatske drame bio Marko Barić (Begović, Bez trećega, 1952), Šimun Trpotec (K. Mesarić, Gospodsko dijete, 1952), Niko Marinović (I. Vojnović, Ekvinocijo, 1955) i Jakob Pavunčec (S. Kolar, Svoga tela gospodar, 1957), a u stranom repertoaru Herman II. i Matija Gubec (B. Kreft, Celjski grofovi, 1951, i Velika buna, 1953), Anthony Anderson (Shaw, Đavolov učenik, 1954) i Filip II (F. Schiller, Don Carlos, 1955). Režirao tridesetak predstava, najviše u osječkom kazalištu, uglavnom popularnih komedija i lakrdija. Glumio na filmu (O. Miletić, Lisinski, 1944; Š. Šimatović, Pustolov pred vratima, 1961; B. Bauer, Licem u lice, 1963) te u TV dramama (I. Hetrich, Vražji otok, 1960) i serijama (D. Marušić, Čuvaj se senjske ruke, 1964; Z. Bajsić, Sumorna jesen, 1969; J. Marušić, Fiškal, 1970). Nastupao i u dramskom programu Hrvatskoga krugovala (J. Jurković, Posljednja noć, 1944); obradio i režirao radijsku dramu Poslije ponoći (B. Špoljar, 1944).