MATIJAŠEVIĆ, Marijan

MATIJAŠEVIĆ, Marijan, pisac i šumarski inženjer (Aljmaš, 8. V. 1910 — Zagreb?, nakon 7. V. 1945). Završio gimnaziju u Osijeku 1929. i u Zagrebu studij na Gospodarsko-šumarskom fakultetu 1933. te apsolvirao na Pravnome 1944. Radio u pilani u Drvaru 1933–34, bio šumarski pristav u Šumskoj upravi državnih šuma u Donjem Kosinju 1934–40, pristav u Samoboru 1940–41, tajnik poslanstva NDH u Bratislavi 1942–43. te u Zagrebu viši pristav u Glavnom ravnateljstvu za šumarstvo Ministarstva šumarstva i rudarstva odn. Ministarstva narodnoga gospodarstva od 1943. Uhićen nakon ulaska JA u Zagreb i najvjerojatnije smaknut. O šumarskim temama pisao u Šumarskom listu (1933, 1936, 1939–40), Hrvatskom listu (1934), Savremeniku (1940) i Spremnosti (1944). Pjesmama, rjeđe prigodnim člancima, kazališnim zapisima i književnim osvrtima surađivao u periodicima Mladost (1926–27, 1929–30), Novi čovjek (1926–27), Omladina (1926–28), Almanah đačkog prosvjetnog društva »Prosvjeta« (1930), Hrvatska revija (1930–32, 1939–40, 1943–44), Hrvatski list (1930–32, 1934–36, 1939–41), Hrvatsko kolo (1930–33), Naša sloga (1930), Književnik (1931, 1933, 1937), Stožer (Beograd 1931), Godišnjak Matice srpske (kalendar, Novi Sad 1933), Napredak (kalendar, 1933), Književni horizonti (1934–36), Savremeni pogledi (1935–36, 1940), Letopis Matice srpske (Novi Sad 1936–37), Brodska riječ (1939–40), Savremenik (1940–41), Nova Hrvatska (1941, 1944–45), Sarajevski novi list (1941), Hrvatska pozornica (1943–44), Hrvatski ženski list (1943), Neue Ordnung (1943), Spremnost (1943–45) i Hrvatski narod (1944–45); novele, uglavnom realističke inspiracije i socijalne tematike, objavio u izdanjima Hrvatski list (1935, 1941), Spremnost (1943–45), Hrvatska revija (1944), Hrvatski narod (1944), Neue Ordnung (1944) i Hrvatski krugoval (1945). Pozornost kritike privukao pjesmama u skupnoj zbirci Lirika šestorice (Zagreb 1931), predstavivši se kao pjesnik prirode i elegičnih raspoloženja. U prvoj samostalnoj zbirci I licu gnjevnom (1936), donekle na tragu hrvatske međuratne novosimbolističke poetike i tradicije bukoličke utopije, intimističko-zavičajne teme crpe iz unutarnjih stanja lirskoga subjekta i nokturalnih pejzaža, a socijalnim se preokupacijama s pokojom satiričnom notom (ciklus Bolnička aleja) približava poeziji A. B. Šimića. Posvemašnja usredotočenost na osjećajnost subjekta prepoznatljiva je u zbirci Nemir samoće (1941), u kojoj se potvrđuje kao intimist tjeskobna, bolećiva senzibiliteta, nerijetko s cesarićevskim smislom za »male stvari«, kojim na osobit način promiče estetiku boli, napose intrigantno u stihovima s motivom smrti, bliskima ekspresionističkoj paradigmi. Tročinska društveno-psihološka komorna drama U brodolomu (1944, praizvedba HNK u Zagrebu, Demetrova nagrada) drži mu se najuspjelijim djelom. Utemeljivši je na zamršenu ljubavnom odnosu likova u intelektualističko-umjetničkoj okolini, djelomice pod utjecajima M. Krleže, H. Ibsena i A. P. Čehova, u njoj analizira tragične ljudske sudbine opterećene prošlošću. Izgubljene su njegove mladenačke dramske slike Na Maslinovoj gori i Judita te drama Gospođa Tina, a posmrtno objavljeni novela Atentat (Brodski kalendar, 1992; pseud. Matej Matvejević Hlibikov) i tragigroteska Aljmaš (Kolo, 1998, 4) te izbori iz djela (1994, 2004). Uvršten je u antologije Hrvatska moderna lirika (1933), Hrvatska majka u pjesmi (1941), Između dva rata (1942), Mila si nam ti jedina (1998), Hrvatska uskrsna lirika (2001), Put kroz noć (2001), Dunav u hrvatskom pjesništvu od srednjovjekovlja do danas (2005), Nesmireni zov (2005) i Stablopis (2011), tiskane u Zagrebu, te u Poeti croati moderni (Milano 1942), Hrvatska iseljenička lirika (Rim 1974), Sretne ulice (Književna revija, 1999, 3–6), Pjesnička polja (Vinkovci 2005) i Krist u hrvatskom pjesništvu (Split 2007), prevođen na talijanski, njemački, češki, slovački i esperanto. Uglazbljene su mu pjesme Djevojčica pri klaviru (B. Papandopulo) i Šorom srijedom (S. Stepanov). Portretirao ga je M. Veža (crtež; Hrvatska revija, Buenos Aires 1955, 4). Ostavština mu se čuva u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU.