ALEŠI, Andrija

ALEŠI, Andrija (Alessi, Alexi), kipar i graditelj (Drač, oko 1420. ili 1425 — Split, 1504. ili 1505). Albanskog je podrijetla. Već 1435. postao je pomoćnik zadarskog klesara Marka Petrova iz Troie u Apuliji, a potom se spominje među pomoćnicima Jurja Dalmatinca pri gradnji šibenske katedrale (1445. kao pomoćnik, a 1447. kao majstor). Iste je godine u Splitu; tu 1448. sklapa ugovor s dominikancima za uređenje kapele Sv. Katarine u njihovoj crkvi, što je imao izraditi po uzoru na Jurjevu kapelu Sv. Arnira u crkvi Sv. Eufemije u Splitu. Za radove je isplaćen 1450. Od kapele se sačuvao samo ulomak s poprsjem anđela (Split, Arheološki muzej). God. 1451. radio je vjerojatno na splitskoj gradskoj vijećnici, a 1452. postaje glavni pomoćnik Jurja Dalmatinca s kojim ukrasuje Loggiu dei mercanti u Anconi. U Rabu počinje raditi 1453. Za plemića Kolana Crnotu gradi kapelu u crkvi Sv. Ivana (isplaćena je 1454; sačuvani su samo fragmenti nakon rušenja crkve), a 1454–1456. radi nadgrobnu ploču s reljefnim likom biskupa Ivana Scaffe (u sjevernoj apsidi katedrale, okvir u dvorištu palače Dominis-Nimira). Za Scaffu je izradio u katedrali i ogradicu ukrašenu njegovim grbovima i anđelima s cvijećem. God. 1454. prihvaća u Rabu i narudžbu za izradbu ploče biskupa Zudenica de Zudenicisa (danas joj nema traga), a 1456. završio je i kapelu s ogradicom za plemića Nikolu Scaffu (danas srušena crkva Sv. Ivana nasuprot kapeli obitelji Crnota). Od 1456. za Franju Zudenica zidao je više godina kapelu u rapskoj katedrali, no to, kako se čini, njegovo najveće djelo u Rabu, srušeno je u XVIII st. U Rabu je izveo i ogradice u crkvi Sv. Bernardina u Kamporu i katedrali za Petra Cara (jedna razbijena, a od druge je sačuvan samo pilastrić s anđelom), dvorišni portal palače Crnota, porušeni portal i prozor kasnije pregrađene palače Zudenico i dr. Čini se da je dio tih djelâ izrađivao u Splitu, gdje se u međuvremenu javlja 1456. Tu je imao uglednu radionicu s mnogobrojnim pomoćnicima i učenicima, kupovao je kuće i vinograde, izvodio graditeljske i klesarske radove. Alešijev način rada može se prepoznati na mnogim zgradama staroga Splita te mu se njihova izradba može s velikom vjerojatnošću pripisati, osobito dekoracije palače Agubio. Djelovao je i u Trogiru. Zna se da je 1460. radio na sakristiji katedrale, a mogle bi mu se atribuirati i dekoracije na nekim trogirskim palačama, iako o tome nema arhivskih podataka. God. 1466. spominje se kao trogirski stanovnik. Tu je izveo svoje najznamenitije graditeljsko i kiparsko djelo – krstionicu katedrale – gdje je uklesao svoje ime i godinu 1467. Na tome je s njim surađivao i Nikola Firentinac, koji se bio preselio u Dalmaciju iz Padove, gdje je radio u Donatellovoj radionici. God. 1468. sklopili su Aleši i Nikola Firentinac (kojega je zastupao trogirski plemić Koriolan Cipiko) detaljan ugovor s predstavnicima trogirske katedrale za izvedbu kapele Blaženog Ivana Ursinija. Izradba kapele i njezinih plastičnih dekoracija trajala je više godina. Glavnu ulogu u izvedbi tog remek-djela renesanse u Dalmaciji imao je Nikola, iako se A. kao stariji navodi prvi u ugovoru. God. 1472. radio je A. na zvoniku splitske katedrale te u Zadru, a 1472/1473. s Nikolom Firentincem na Tremitima (Apulija) na pročelju s glavnim portalom augustinijanske crkve Sv. Marije na otočiću San Niccola. U Splitu je ponovno 1474, uzima nove pomoćnike, a navodi se još i u dokumentima iz 1475, 1478. i 1480. Kupovao je kuće, vinograde, oranice i dućane te se oženio Marušom de Balistis. Kako nije imao djece, posinio je 1487. njezina nećaka Ivana Petrova de Balistis. U Splitu se 1480. potpisao na kamenom poliptihu u crkvici Sv. Jere na Marjanu, a čini se da je 1488. radio na gradskim utvrdama. God. 1503. podigao je sebi nadgrobnu ploču u splitskoj crkvi Sv. Duha, gdje se naziva »Andreas Alexius Epirota Dirachinus nobilis genere civis Spalatinus ob merita factus«. Bio je član bratovštine Sv. Duha; sačuvani su kasniji prijepisi njegovih darovnica iz 1504. kojima je ostavio nekoliko zemljišta. Vjerojatno je nedugo zatim umro. — U ranijim Alešijevim arhitektonskim i skulptorskim djelima; navlastito onima u Rabu i Splitu, dominiraju kasnogotičke forme. U krstionici trogirske katedrale, svojemu glavnom djelu, spojio je kasnogotičke i ranorenesansne elemente (prostorna koncepcija i pročelje krstionice odišu duhom renesanse, a svod se savija u obliku gotičkog luka), što je bilo karakteristično za umjetnost Dalmacije toga vremena, posebice za Jurjev krug. Već je na trogirskoj krstionici s Alešijem surađivao i Nikola, kojemu C. Fisković s pravom atribuira četiri putta. U koncepciji kapele Blaženog Ivana Ursinija renesansa je gotovo dominantna, a zamisao prostora nadahnuta je unutrašnjošću Dioklecijanova Jupitrova hrama. No glavnim autorom te građevine mora se držati Nikola Firentinac. Alešijeva kiparska djela – niz skulptura – meke su osobne modelacije, mišićavih tijela i karakterističnih duguljastih glava. Najveće mu je kiparsko djelo snažan i dramatikom prožet reljef Sv. Jeronima u spilji, iznad oltara trogirske krstionice. Tu je i njegov reljef Kristova krštenja nad ulazom i kip Sv. Ivana Krstitelja na oltaru. U kapeli Blaženog Ivana Ursinija vjerojatno su njegovi kipovi koštunjava Sv. Jeronima, Sv. Ivana Krstitelja i jednog apostola u drugoj desnoj niši, kao i neki dekorativni dijelovi kapele. Temu Sv. Jeronima u spilji prikazao je i na kamenom poliptihu u crkvici tog sveca na Marjanu, a uz njega Sv. Ivana Krstitelja i Sv. Antuna Opata te Oplakivanje Krista u luneti. Na temelju analogija s tim signiranim reljefima Sv. Jeronima u spilji; atribuira se Alešiju, njegovoj radionici ili njegovoj i Firentinčevoj, više manjih reljefa s istom temom u Dalmaciji (Galerija umjetnina u Splitu, crkva Sv. Ivana u Zadru, franjevački samostan u Kraju na Pašmanu, Lapidarij i Umjetnička galerija u Dubrovniku) i u inozemnim muzejima i kolekcijama (crkve Santa Maria Zobenigo i San Girolamo in Deserto u Veneciji, Muzej Jacquemart-André u Parizu, Walcher Art Gallery u Liverpoolu, zbirka Pollack u Rimu). — Uz Jurja Dalmatinca i Nikolu Firentinca, A. je najistaknutiji graditelj i kipar u Dalmaciji u XV st. (Ivan Duknović je uglavnom djelovao izvan zavičaja). S njima je i surađivao pa je u njegovim ranijim djelima prepoznatljiv utjecaj prvoga, a u kasnijim drugoga, iako nikada nije dosegnuo njihovu kvalitetu i vrsnoću.