ANDREUZZI, Marzio (Andreatti, Andreozzi, Andreucci), trogirski biskup (Udine, 1557 — Trogir, 30. XI 1622). Sin Lodovica i Cassandre Tritonio. Školovanje je završio u Padovi doktoratom obaju prava. Od 1582. bio je kanonik u Akvileji; od 1585. do 1589. je na dvoru kardinala Laurea u Rimu, a od 1589. dekan kolegijalne crkve u Udinama i namjesnik kardinala Cinzija Aldobrandinija. Poslije smrti nadbiskupa Dominika Foconija natjecao se 1602. za splitsku nadbiskupsku stolicu. Protiv njegova imenovanja bila je Mletačka Republika te je splitskim nadbiskupom imenovan dotadašnji senjski biskup Markantun De Dominis, s tim da je protukandidatu Andreuzziju bio dužan plaćati godišnju otpravninu od 500 zlatnih dukata. Kad je A. 19. VII 1604. imenovan i 8. VIII 1604. posvećen u Rimu za trogirskog biskupa, postao je sufragan nadbiskupa De Dominisa koji je odbio Andreuzziju i dalje isplaćivati nametnutu godišnju otpravninu. Stoga se među njima zametnuo spor koji je (1606–1611) rješavan pred rimskim i mletačkim sudištima, a okončan presudom po kojoj je De Dominis morao Andreuzziju isplatiti 2300 dukata. Kako je A. mnogo izbivao iz biskupije te boravio u Veneciji i Friulima, imenovao je 1612. svojim vikarom Omišanina Petra Tomasea, oženjena čovjeka. Tek na intervenciju De Dominisa i trogirskog kneza, A. je udaljio Tomasea. Da bi podigao disciplinu među klerom, izopćio je jednog kanonika, a ostali su kanonici tražili zaštitu splitskog metropolita. Tako su se De Dominis i A. ponovno našli u sporu optužujući se međusobno za povredu biskupske, odnosno metropolitanske jurisdikcije. Kad je De Dominis 2. II 1614. suspendirao Andreuzzija oduzevši mu pravo upravljanja biskupijom i zajedništva sa Splitskom metropolijom, izbili su u Trogiru nemiri i krvavi obračuni između Andreuzzijevih protivnika i pristaša. Spor su rješavali crkveni sudovi u Rimu i Veneciji. Konačno rješenje donijeto je u prilog Andreuzziju jer je De Dominis krajem 1615. napustio Split i nadbiskupiju, a A. je uz pomoć mletačkih vlasti uveo red u Trogiru. God. 1612. pomogao je benediktinkama otvoriti samostan Sv. Mihovila u Trogiru, a njegovim dopuštenjem vratili su se 1623. franjevci u trogirski samostan Sv. Marije. A. je autor stihova i nekih rasprava objavljenih u zbirci Giovannija Strassolda (Udine 1692).
LIT.: Daniele Farlati: Illyricum sacrum, 3. Venetiis 1765, 482–493; 4. 1769, 126–127. — Šime Ljubić: O Markantunu Dominisu Rabljaninu. Rad JAZU, 1870, 10, str. 31–34, 40–51, 81–87. — Isti: Prilozi za životopis Markantuna de Dominisa Rabljanina, spljetskoga nadbiskupa. Starine JAZU, 1870, 2, str. 1–260; 1872, 4, str. 1–18. — Arnolfo Bacotich: Marc’ Antonio de Dominis. Appunti biografici. Archivio storico per la Dalmazia, 2(1927) III/16, str. 169–181. — Armando Pitassio u: Dizionario biograficp degli Italiani, 3. Roma 1961, 159–160. — Patritius Gauchat: Hierarchia catholica medii et recentioris aevi, 4. Patavii 1967². — Veljko Gortan: Biografski podaci o Marku Antoniju de Dominisu. Encyclopaedia moderna, 2(1967) 5/6, str. 86. — Pavao Andreis: Povijest grada Trogira, 1. Preveo i uredio Vladimir Rismondo. Split 1977, 250–251.
Slavko Kovačić (1983)
