APPENDINI, Franjo Marija

APPENDINI, Franjo Marija (Francesco Maria), filolog, povjesnik i pjesnik (Poirino, Pijemont, 6. XI 1768 — Zadar, 30. I 1837). Školovao se u Carmagnoli, u Torinu i u Rimu, gdje je 1787. stupio u Red pijarista učeći filozofiju, teologiju, književnost i govorništvo. Među profesorima bio mu je i Dubrovčanin, latinski pjesnik M. F. Galjuf, koji ga je nagovorio da pođe u Dubrovnik. Otišavši iz Rima 1791. zaredio se 22. IX 1792. u Dubrovniku za svećenika. U taj grad doselio se 1795. i njegov brat Urban te je od tada A. ostao definitivno u Dubrovniku. Bio je dugogodišnji profesor retorike u pijarističkom Collegiumu Rhagusinumu (1792–1808), a kad je za vrijeme francuskih vlasti, odlukom maršala Marmonta, Collegium zamijenjen novim zavodom Liceum-convictum, koji je započeo raditi 2. XII 1808, A. je postao njegov upravitelj. Tom je prilikom održao govor (objavljen u publikaciji Discorsi pronunciati in occasione dell’apertura del Liceo di Ragusa, Ragusa 1809). Od 1817–1834, za vrijeme austrijskih vlasti, kad je licej pretvoren u petorazrednu gimnaziju, A. je postao njen prefekt i profesor geografije i povijesti. U rukopisu je sačuvan njegov prigodan govor u povodu otvorenja (De Gymnasii Rhacusini institutione oratio). Nakon smrti brata Urbana, odlazi u Zadar gdje od 14. IV 1835. preuzima njegove dužnosti generalnoga ravnatelja dalmatinskih gimnazijâ i upravitelja zadarskoga liceja. Na tom ga je položaju zatekla smrt. — U dubrovačkoj sredini A. se vrlo dobro snašao, naučio je hrvatski jezik i razvio svestranu kulturnu aktivnost. Imao je prisne dodire s tadašnjim krugom učenih Dubrovčana (Đ. Ferić, R. Kunić, B. Zamanja, Đ. Hidža i dr.). Bio je jedan od istaknutijih članova prosvjetiteljske akademije Patriotsko društvo (1793–1794), glavni organizator školskih literarnih akademija u kojima se njegovao hrvatski jezik i književnost staroga Dubrovnika. Isticao se kao pedagog i govornik. Dubrovački senat ga je imenovao za javnoga govornika i odlikovao zlatnom medaljom. Kao jezični stručnjak sudjelovao je u radu komisije za »ilirski pravopis« koja je u listopadu 1820. zasjedala u Zadru, izradivši pravopis za pokrajinu Dalmaciju još prije Gajeve reforme. A. je bio njen predsjednik, a ostali članovi: N. D. Budrović, B. Mihaljević, P. Miošić i N. Bobrovski. Na putovanjima (Beč 1823, Zadar 1825, Trst 1833) poduzetim zbog poslova svoga reda i gimnazije proširivao je svoja ranija poznanstva (J. Kopitar, I. Lang, F. Northius, Sobolevski i dr.). Baveći se gotovo svim područjima tadašnje humanističke znanosti i kulture A. je u svom radu bio svestran. Posebno se zanimao za kulturnu i književnu prošlost: sastavio je bibliografske vijesti o dubrovačkim i ostalim dalmatinskim piscima (Notizie biografiche intorno ad alcuni scrittori illirico-slavi), vodio je akademije učenika s literarnim radovima o domaćoj književnosti (La lingua slava. Esercizio letterario di erudiziorre patria e nazionale, 1797. i dr.), a glavno njegovo djelo na tom polju, Notizie istorico-critiche… (Dubrovnik 1802–1803) bilo je kulturni događaj prvoga reda u našim krajevima. U prvom tomu A. raspravlja o političkoj i kulturnoj povijesti Dubrovnika, a u drugom daje kronološki prikaz dubrovačkih pisaca po rodovima i vrstama. Vrijedne biobibliografske podatke dao je u obradbi istaknutih Kotorana (Memorie spettanti ad alcuni uomini illustri di Cattaro, Dubrovnik 1811), a radio je i na katalogu pisaca iz čitave Dalmacije. Izdao je djela i napisao životopise pjesnikâ: Đ. Ferića, u prijevodu basana – Fedra, Augustova Odsusegnika pricize Esopove (Dubrovnik 1813); J. Restija, u izdanju pjesama – Junii Antonii comitis de Restiis… Carmina (Padova 1816); I. Gundulića, u talijanskom prijevodu Osmana – Versione libera dell’Osmanide (Dubrovnik 1827); B. Zamanje u izdanju djelâ – De vita et scriptis Bernardi Zamagnae (Zadar 1830). Književnim se radom i aktivno bavio. Pisao je prigodničarske pjesmotvore na latinskom i talijanskom jeziku: u povodu svadbe prijatelja i uglednih sugrađana, smrti, vjenčanja, u počast austrijskih vladara itd. Te su pjesme jednim dijelom objavljene samostalno ili u skupnim zbirkama, kao u: Serto poetico in lode del signor dottore Michel’Angelo Roini… (Dubrovnik 1796?), Versi in morte di Giorgio Detorres… (Dubrovnik 1802), Per le nozze del signor Cavaliere Gianluca Garagnin… (Dubrovnik 1810), Per le faustissime nozze del signor Nicolo Luigi de Pozza… (Dubrovnik 1816), Iscrizioni e poesie allusive alla venuta… delle… Francesco I e Carolina Augusta (Dubrovnik 1818), Componimenti poetici in occasione, che monsignor Giovanni Scacoz… (Dubrovnik 1830), Antonio Juricaeo episcopo Ragusino… Carmina (Zadar 1831). Njegovi pjesnički sastavci sačuvani su u nekoliko rukopisa u Dubrovniku (Historijski arhiv, Knjižnica Male braće i Knjižnica dominikanaca). Mnogi prigodni govori također se čuvaju u rukopisima (u Knjižnici Male braće), a neki su i objavljeni, tako npr. nekrolozi o Nikoli Feriću (In funere Nicolai Ferichii Rhacusini…, 1819), Đ. Hidži (Gazzetta di Zara, 1833), R. Kuniću (Živa antika, 1952, 1954, 1963). Objavio je i povijesnu raspravu o ubikaciji Epidaurusa (Cavtata) na osnovi arheoloških nalaza (Gazzetta di Zara, 1833), te o podrijetlu Sv. Jeronima (Zadar 1833) gdje, umiješavši se u polemiku između P. Stankovića i I. Kapora, zastupa mišljenje o domaćem podrijetlu tog crkvenog učitelja. Obje su te radnje, kao i njegova opširna studija o Petrarki, bez neke vrijednosti, ali je zato cijenjen njegov dnevnik događaja iz 1806. i 1807, vezanih uz gubitak samostalnosti Dubrovačke Republike (objavili su ga P. Kolendić i J. Nagy 1906). U rukopisima su mu ostala predavanja o poetici, posebno Horacijevoj (Naučna biblioteka i Knjižnica Male braće u Dubrovniku). Nije se ostvarila njegova namjera, rođena još 1814, da s I. Kreljanovićem pokrene časopis Efemeridi poligrafiche della Dalmazia, za koji je bio izradio i programatski proglas čitaocu. — Baveći se jezikoslovljem A. je 1806. za Rječosložje J. Stullija napisao uvodnu raspravu De praestantia et vetustate linguae Illyricae…, ad Joachimum Stullium Illyrici lexici auctorem objavivši je i posebno (Dubrovnik 1806). S tog područja najvrednija je međutim njegova Grammatica della lingua Illirica (1808), koja je doživjela i više izdanja. Posvetio ju je A. Marmontu a napisao u praktične svrhe, za Talijane u doba Francuza. U predgovoru upozorio je prije Jana Kollára na četiri glavna narječja slavenskoga jezika. Već spomenuti predgovor Rječosložju kao i rasprava Dell’analogia della lingua degli antichi popoli... (1810) puni su krivih postavki i neznanstvenih kombinacija o usporedbi slavenskih jezika s drugim jezicima. Radeći u pravopisnoj komisiji 1820, A. je formulirao i obrazložio njene zaključke (rukopis u arhivu Zadarske nadbiskupije). God. 1825. sastavio je kratak kurs učenja talijanskog jezika za mladež u Dalmaciji (Introduzione alla Grammatica italiana per uso della gioventù della Dalmazia), a iste je godine preveo na hrvatski jezik talijansku gramatiku za pučke škole (rukopis u Knjižnici dominikanaca u Dubrovniku). Jedino njegovo veće djelo na hrvatskom jeziku jest prijevod austrijskoga građanskog zakonika, koji je austrijska jezična cenzura odbacila (sačuvan je samo predgovor Mudrijem ljubiteljima jezika i književstva slovinskoga, Naučna biblioteka u Dubrovniku). — A. je održavao osobne sveze s brojnim istaknutim ljudima naše i inozemne kulture i znanosti. Dopisivao se s J. Müllerom, J. Kopitarom, J. Dobrovskim, M. Bobrovskim, J. Voltićem, P. J. Šafařikom, V. Karadžićem, S. Zoisom, maršalom Marmontom, V. Dandolom, P. Solarićem, I. Kreljanovićem, F. Kirchmayerom i dr. Sačuvana je, manjim dijelom i tiskana, njegova obimna korespondencija (u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu te u Naučnoj biblioteci i Historijskom arhivu u Dubrovniku). Već za života suvremenici su opjevavali njegove vrline i znanje, npr. Đ. Hidža (Slovinac, 1882), a u rukopisu su sačuvane pjesme R. Radelje, A. Krše, J. Betondića, A. Kaznačića (Knjižnica Male braće), M. Marinovića (Naučna biblioteka u Dubrovniku) te J. Restija (Historijski arhiv u Dubrovniku). Smrt su mu oplakali brojni njegovi učenici, štovatelji, znanci i prijatelji nizom prigodnica na raznim jezicima. — A. je ostavio neizbrisiv trag u mnogim kulturnim akcijama. Njegove Notizie istorico-critiche služile su dugo kao važno vrelo mnogim povjesničarima književnosti od P. J. Šafařika i Š. Ljubića do danas. Neznanstveni stavovi o ilirskom jeziku doživjeli su kritike još za njegova života (J. Kopitar, J. Dobrovský). Mišljenja o njegovoj Gramatici se ne podudaraju. Neki joj pridaju samo povijesnu vrijednost (J. Nagy), a neki u njoj vide »možda najbolju među starijim gramatikama našega jezika« (M. Rešetar). Bio je optuživan za književne krađe i plagijate (P. Kasandrić). Svojim svestranim radom A. je zanimljiv prije svega kao kulturno-povijesna pojava.