ARNOLD, Đuro

ARNOLD, Đuro, dirigent, skladatelj i glazbeni pisac (Taksony, Mađarska, 5. VI 1781 — Subotica, 25. X 1848). Sin Josipa i Katarine, rođ. Böhm. Otac mu je rođen u Prinzensdorfu u Austriji, a bio je orguljaš u Paksu i prošteništu Hajós u Mađarskoj. Glazbi ga je poučavao otac te orguljaš i dirigent Pavao Pöhm u Kalocsi. Škole je polazio u Varadinu i Kalocsi. Već 1800. imenovan je zborovođom (regens chori) župne crkve Sv. Terezije u Subotici na Pöhmovu preporuku u kojoj je navedeno da svira orgulje, violinu, violončelo, duhaće instrumente i da može voditi pjevački zbor. Na tom je mjestu ostao sve do smrti. Prema zapisu u kanonskoj vizitaciji iz 1813, A. je bio prilično obrazovan čovjek, osim hrvatskog jezika poznavao je latinski, mađarski i njemački. Uživao je velik ugled među sugrađanima pa ga je Gradsko vijeće Subotice 1826. izabralo za svog člana, a nekoliko mjeseci prije smrti postao je član Mirovinskog savjeta. — A. je osnovao stalni pjevački zbor i orkestar te tako postavio temelj današnjoj Srednjoj muzičkoj školi u Subotici. Često je s učenicima održavao koncerte, a nastupao je i samostalno kao dirigent u Subotici, te u mjestima Slavonije, Vojvodine i Mađarske. Najpoznatije i najvažnije Arnoldovo djelo jest Pismenik illiti skupljenje pisama razlicsiti…, zbirka tekstova crkvenih pjesama bunjevačkih Hrvata koja je postala vrlo popularna i među Hrvatima u Slavoniji i Srijemu. Pri sastavljanju Pismenika A. se služio, među ostalim, Citharom octochordom i svojim zapisima bunjevačkih pučkih pjesama. Pismenik je poslije bio jedan od vrela za Jaićev Vinac (1830). Vrijedan je spomena i rukopis za Historisch-musikalisch-biographisches Tonkünstler Lexicon koji je A. pripremao misleći da piše prvo djelo takve vrste na svijetu. Skladao je uglavnom djela s područja duhovne glazbe. Više je svojih djela posvetio poglavarima Katoličke crkve, a papa Leon XII mu je uz breve 1826. poslao kao priznanje orden za zasluge. Arnoldovo stvaralaštvo je stilski i tehnički pod utjecajem operne manire onog vremena. Gotovo su sva njegova poznata djela ostala u rukopisu: Pucse moj ad Adorationem Crucis in Festo Parasceve za 2 klarineta, 2 roga i trombon, 1800; od 13 Offertoriuma (dva nastala oko 1805), posebno se ističu Veliki Offertorium posvećen papi Piju VII, 1814. i Offertorium – Dialogus sacer seu Evangelium Festi Cathedrae s. Petri za sole, orkestar i orgulje, posvećen papi Leonu XII, 1825; Libera me Domine, 1809; Libera in e i Libera in c, 1847; Tantum erga, 1863 i 1832; Te Deum, posvećen Aleksandru Alagoviću, 1813. i Te Deum za mješoviti zbor i orkestar, 1833; Graduale Solenne de Communi Confessore za sole, orkestar i orgulje, 1830; Misa za pokojne, 1847; Misa u B-duru za mješoviti zbor, orkestar i orgulje te Misa u C-duru za sole, mješoviti zbor, orkestar i orgulje, 1848; 11 Himana; Oratio pro Rege Hungariae Apostolico; Regina coeli u C-duru za mješoviti zbor, orkestar i orgulje. Pisao je i glazbu svjetovnog sadržaja. Četiri mađarska plesa, tiskana su u zbirci Magyar Nóták Veszprém Vármegyébäl, sv. IX, X, XI, Beč 1823–1832, a dva od njih i u zbirci 30 Erdeti Magyar Zenedaraojá, 1860. Opera Kemény Simon (Postojani Šimun) nastala je 1826, libreto je rađen po drami Károlya Kisfaludyja, a prvi put je izvedena u Baji 1827; sačuvani su samo dijelovi opere. Za tekst Ignáca Nagya Tisztújitás A. je 1834. skladao popratnu glazbu. Jozsef Heinisch je za I, IV, V i VIII broj svog igrokaza Mátyás király választása (Izbor kralja Matije) koristio Arnoldove mađarske napjeve te zbog toga Arnolda smatraju suautorom; praizvedba je bila 1834. Melodrama A gotthardhegyi boszorkány (Gothardska vještica) nastala je 1837. po tekstu Antala Schustera. A. je skladao 1836. i četiri uvertire za orkestar te zborove i solo-popijevke.