BABUKIĆ, Vjekoslav

BABUKIĆ, Vjekoslav (Alojzije), preporoditelj i jezikoslovac (Slavonska Požega, 16. VI 1812 — Zagreb, 20. XII 1875). Otac mu je bio Antun, licitar, a majka Agata rođ. Keleković. Niže razrede osnovne škole završio je u rodnome gradu (1820), u Novoj Gradiški je polazio Oberschule (1821, 1822), u Slavonskoj Požegi pet razreda gimnazije (1823–1827), a maturirao je u Pečuhu (1828). Studij filozofije započeo je u Segedinu, a 1830. nastavio u Zagrebu, gdje je završio i pravo 1832. Tu se našao u krugu ljudi nadahnutih preporodnim idejama (I. Derkos, A. Mažuranić, M. Smodek i dr.). Proučavao je J. Dobrovskog i J. Šafaříka te se počeo baviti jezičnim pitanjima. Od 1833. bio je bilježnik banskog Sudbenog stola i advokat. Položivši odvjetnički ispit postao je suplent za ugarsko i međunarodno pravo na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji znanosti. Ne dobivši profesorsko mjesto, od 1838. bio je tajnik Ilirske čitaonice, a zatim Matice ilirske do 1846, kad je imenovan profesorom hrvatskog jezika na Akademiji. Pripojenjem filozofije gimnaziji postaje srednjoškolski profesor (1850). — Kao jedan od najbližih Gajevih suradnika B. se istakao u organizatorskim poslovima. Bio je urednik Danice ilirske (1838–1840) za koju je od 1835. do 1848. i pisao članke iz jezikoslovlja, posebice pravopisa i gramatike te nekoliko književnih radova (rodoljubna prigodnica Granici i Danici, 1835, 1 i dr.). Prevodio je s češkog, poljskog i ruskog, raspačavao slavenske knjige, zalagao se za osnivanje narodnog muzeja i kazališta, skupljao narodne pjesme požeškoga kraja. Kao jedan od rijetkih poznavalaca štokavštine među hrvatskim preporoditeljima, popravljao je jezik Gajevih izdanja te radova u Danici ilirskoj i Ilirskim narodnim novinama. Glavnina njegove djelatnosti pripada radu na gramatici. U 2. godištu Danice ilirske (1836, 10–15) izlazi njegova Osnova slovnice slavjanske narečja ilirskoga, a iste je godine i posebno tiskana. R. Fröhlich ju je preveo na njemački (Grundzüge der ilirischen Grammatik, durchaus mit der neuen Orthographie, Wien 1839), a J. A. Kaznačić na talijanski (Ellementi della grammatica illirica secondo la nuova ortografia, Zara 1846). Tu se B. zalaže za književni jezik osnovan na štokavštini, ali s kajkavskim i čakavskim elementima te se poziva na gramatička rješenja starijih pisaca (A. Kačić Miošić, M. P. Katančić, P. Ritter Vitezović i dr.) pa npr. brani stare padeže imenskih oblika u množini. U prerađenoj gramatici koja je prevedena na njemački (Grundzüge der ilirischen Sprachlehre) i talijanski (Fondamenti della grammatica illirica, prev. V. Vežić), što ju je priložio Drobničevu rječniku (1846–1849), B. sve više ističe štokavske osobine. Plod višegodišnjeg rada na gramatici je i Ilirska slovnica (1854), u kojoj je primjere iz sintakse većinom uzimao iz djela starijih dubrovačkih pisaca. Ta je gramatika imenom i načinom obrade zaostajala za vremenom u kojem se pojavila pa njome nije postigao stručno priznanje. B. je proučavao i pravopisnu problematiku, posebice grafije, a u Bačkoj vili (1841, 1842, 1844) objavio je Misli o pravopisu zbog kojih je polemizirao s Vukom (Kolo 1847). Ističe se i rasprava Mněnje o postanku glagolskih pismenah (Programm des K. k. akademischen Gymnasiums zu Agram, 1859). Bavio se i leksikografijom; surađivao je na Deutsch-ilirisches Wörterbuch I. Mažuranića i J. Užarevića (1842), a s A. Mažuranićem i na Ilirsko-němačko-talianskom malom rěčniku J. Drobniča. Pripremio je za tisak djela I. Gundulića (Osman 1844. i Različne piesni 1847) te J. Palmotića i I. Đurđevića. God. 1834. izdao je Kačićevu pjesmaricu novom grafijom; zajedno sa Stj. Moysesom izdaje Vitezovićevo Odiljenje sigetsko (1836), a s I. Kukuljevićem Sakcinskim Kavanjinovo Bogatstvo i ubožtvo (1861), gdje je napisao i predgovor o pjesnikovu jeziku. Budući da je taj rad kritika negativno ocijenila, B. se poslije 1861. više nije javljao. U rukopisu je ostavio nepotpunu autobiografiju Promemorija (1861) koju čuva Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu. — Kako je bio prvi gramatičar koji je u praksi počeo ostvarivati Gajevu ideju o zajedničkomu ilirskom jeziku na osnovi štokavštine, kritika je Babukića nazvala »službenim gramatičarom ilirskog narječja« (V. Jagić) te kodifikatorom hrvatskoga književnog jezika. Kao jedan od začetnika Zagrebačke filološke škole zalagao se za novu grafiju i branio etimološki (morfonološki) pravopis, suprotstavljajući se Karadžićevu fonetiziranju izrekom: »Piše se za oko, a govori za uho«.