BARBOT, Ivan, neuropsihijatar (Krapina, 10. VI 1882 — Zagreb, 26. VIII 1971). Studij medicine završio je u Grazu 1914. Najprije radi na kirurškom odjelu Zakladne bolnice u Zagrebu, a potom se posvećuje psihijatriji. Od 1918. je u Zemaljskom zavodu za umobolne u Stenjevcu kraj Zagreba, najprije pomoćni liječnik, potom primarijus. Od 1924. do 1930. ravnatelj je tog zavoda, a poslije ravnatelj Državne bolnice za duševne bolesti u Beogradu. Kako je ta bolnica bila prenapučena pacijentima, 1933. uspijeva isposlovati zgrade i posjed bivšega Centralnog invalidskog doma u Popovači za smještaj kroničnih duševnih bolesnika i oligofrenih osoba; tako u Popovači osniva i vodi depandansu beogradske bolnice za duševne bolesti. Kad je 1940. depandansa postala samostalna bolnica, B. prelazi u Popovaču i upravlja tamošnjom bolnicom do umirovljenja 1962. Od 1920. do 1924. zemaljski je zdravstveni savjetnik. Bio je vrstan i neumoran organizator, pa je osnivanje i razvoj Neuropsihijatrijske bolnice (danas bolnica »Dr Ivan Barbot«) u Popovači, s ekonomijom i radionicama, samo njegovo djelo. Zalagao se za kolonije i obiteljsku njegu lakših duševnih bolesnika, ali uz trajan liječnički nadzor. Napisao je više stručnih članaka i studija (Liječnički vjesnik, 1920; Rad XIII godišnjeg skupa Jugoslavenskog lekarskog društva, 1931).
LIT.: Enver Čengić: Ivan Barbot. Oslobođenje, 16(1959) 3935, str. 8.
Vladimir Dugački (1983)
