BAUER, Antun

BAUER, Antun, teološki i filozofski pisac, zagrebački nadbiskup (Breznica kod Bisaga, 11. II 1856 — Zagreb, 7. XII 1937). Potječe iz obitelji Antuna i Barbare, rođ. Rubinić. Otac je u djetinjstvu doselio s roditeljima iz Cindrova (Siegendorf, Burgenland, Austrija) na imanje grofa Erdődyja u Jastrebarsko. Osnovnu školu pohađao je u Jastrebarskom, gimnaziju u Varaždinu (1867–1873) i Zagrebu (1873–1875), a teologiju studirao u Zagrebu (1875–1877), Budimpešti (1877–1880) i Beču (1880–1883). Studij je završio u Beču doktoratom iz filozofije i teologije. Svećenik je od 1879. Bio je kapelan u župi Sv. Marka u Zagrebu, u Ivancu i Samoboru (1883–1884), vjeroučitelj u muškoj učiteljskoj školi i gimnaziji u Zagrebu (1884–1887), predavač (1887/1888), izvanredni (1888–1904) i redoviti profesor (1904–1911) filozofije i osnovnog bogoslovlja na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. U međuvremenu je bio dekan tog fakulteta (1905/1906) i rektor zagrebačkog Sveučilišta (1906/1907). Od 1910. je zagrebački kanonik, a 6. I 1911. je postavljen za koadjutora nadbiskupu J. Posiloviću. Upravu Zagrebačke nadbiskupije preuzeo je 26. IV 1914. — Bauerov život i rad karakteriziraju dva razdoblja. U prvom postaje poznat u hrvatskomu kulturnom i političkom životu zbog djelovanja u vjerskoj publicistici, po filozofskom stvaralaštvu i zbog političkog opiranja Khuen-Héderváryjevoj diktaturi. Društvena, filozofska i politička stajališta otkriva uređujući 1886–1890. Katolički list, u kojemu piše uvodne članke i vodi polemike s istaknutim kulturnim i političkim djelatnicima: F. Spevcem, B. Šulekom, Š. Brusinom, S. Fabkovićem i I. Filipovićem, zastupnicima političkog liberalizma i laicizma te filozofskog i prirodoznanstvenog materijalizma. Sa Šulekom je polemizirao o materijalizmu pune dvije godine, izazvavši spor oštrom kritikom Šulekove rasprave Područje materijalizma (1888). Filozofske rasprave, političke govore i osvrte iz prvog razdoblja te biskupske poslanice i govore iz drugog objavljivao je u listovima i časopisima: Katolički list (1886–1893, 1896, 1903, 1906, 1909, 1914–1916, 1920–1931, 1933, 1935), Obzor (1896, 1898, 1904, 1905, 1925), Ljetopis JAZU (1897, 1904, 1917, 1918), Spomen-cvieće (1900), Hrvatska (1906, 1907), Hrvatstvo (1908), Hrvatsko pravo (1911), Hrvatska prosvjeta (1917), Glasnik sv. Ante Padovanskoga (1919, 1922), List Biskupije splitsko-makarske (1920, 1926, 1931, 1932), Nedjelja (1922, 1924), Nova Evropa (1923), Glasnik Biskupija bosanske i sriemske (između 1924. i 1933, 1935, 1937, 1939), Jutarnji list (1925, 1930–1931), Vrhbosna (1926, 1933), Za vjeru i dom (1927, 1928, 1931), Hrvatska straža (1931, 1935), Križ na Jadranu (1933, 1935), Kršćanska škola (1933, 1935). B. se, u okvirima obnovljene tomističke filozofije, bavio suvremenim problemima evropske filozofije strogo primjenjujući skolastičku metodologiju i pridonoseći formiranju stručne filozofske terminologije. Skolastičku interpretaciju metafizike dao je u svomu glavnom filozofskom djelu Obća metafizika ili ontologija, prvom sistematskom prikazu ontologije na hrvatskom jeziku, gdje je metafiziku odredio kao »znanost o nadoćutnim uzrocima predmeta i pojava«. U analitičkim raspravama o ontologiji (Rad JAZU, 1900, 144) i gnoseologiji (Rad JAZU, 1896, 127; 1897, 132) W. Wundta prvi je pružio u novijoj hrvatskoj filozofskoj literaturi cjelovitu razradu evropske filozofske misli XIX st. U tim raspravama, kao i u filozofskim priručnicima iz ontologije i teodiceje pokazuje ovisnost o neoskolastici, ali i dobro poznavanje prirodnih znanosti pa u polemici s Lukom Turčićem zagovara evoluciju; premda se suprotstavlja monističkom evolucionizmu. Sve to Baueru omogućuje zadržati kontakt s »naučnim i modernim filozofskim nazorima te da na njihovoj imanentnoj kritici, kao i na pozitivnoj nauci o spoznaji izgradi nove osnove za stari metafizički sustav« (S. Zimmermann u: Zagrebački nadbiskup A. B. u životu i djelu, 27.), zasnovan na aristotelovskom dualizmu. Sudjelovao je i u polemici oko teološkog djela Frana Barca, optuženog 1908. za modernizam od ultramontanističkih teologa, i istupa u njegovu obranu ukazujući na putove konstruktivnog odnosa filozofije i teologije. Od 1885, do 1911. B. je sudjelovao aktivno u političkom životu u redovima opozicije kao zastupnik Stranke prava, odn. Hrvatsko-srpske koalicije. Često je nastupao u Hrvatskom saboru i u parlamentu u Budimpešti. Političko opozicijsko djelovanje odgodilo je sve do Khuen-Héderváryjeva pada njegovo imenovanje za redovitog profesora, ali je 1896. izabran za dopisnog, a 1899. za redovitog člana JAZU. Od 1915. do 1937. bio je pokrovitelj Akademije. Postavši zagrebačkim nadbiskupom, B. se usredotočuje na vanjske i unutrašnje crkvene poslove u svojoj nadbiskupiji i u cijeloj Hrvatskoj. Njegovom inicijativom započela je 27. XI 1918. radom kasnija Biskupska konferencija Jugoslavije, a on je bio njezin prvi predsjednik. Kod vlade u Beogradu isposlovao je 1920. imenovanje prvog predstavnika Sv. stolice u Državi SHS. Ondje se oštro opirao provedbi zakona o agrarnoj reformi po kojoj je trebalo umanjiti crkvene posjede (1921). Dok je 1922. sudjelovao u Beogradu u radu pripravne komisije za sklapanje konkordata, spriječio je vladinu nakanu da zabrani pristup u škole svećenicima kao vjeroučiteljima. Kod crkvenih vlasti u Rimu dobio je dopuštenje za transliteraciju staroslavenskog misala, koji je zatim tiskan u redakciji J. Vajsa latiničkim slovima (1927). U Zagrebu je 1925. predsjedao prvoj sinodi Zagrebačke nadbiskupije. Dokumentima sinode reorganizirano je tadašnje imovinsko i pastoralno zakonodavstvo te dovedeno u sklad s novim crkvenim zakonikom i smjernicama tzv. katoličke akcije. U pastoralno i socijalno djelovanje nadbiskupije, posebno u Zagrebu, uveo je redovnice i redovnike: Službenice Malog Isusa (1917), karmelićanke (1919), salezijance (1922), franjevce konventualce (1922) i trećorece glagoljaše (1926), dominikance (1927) i dalmatinske franjevce (1932). Za odgoj dijecezanskog klera osnovao je i podigao s đakovačkim biskupom A. Akšamovićem zajedničko dječačko sjemenište u Zagrebu na Šalati (1925–1928). Materijalno i moralno B. je podupirao niz društvenih i kulturnih pothvata. Još 1901. sudjeluje u osnivanju Hrvatske poljodjelske banke. Bio je pokrovitelj »Hrvatskog Radiše«, a od 1914. Hrvatskoga književnog društva »Sv. Jeronima.« Osnovao je 1914. Nadbiskupsku tiskaru, odobrio i podupirao osnivanje Dijecezanskog muzeja. Novčano je 1917. pomagao osnivanje Razreda JAZU za likovnu umjetnost, a 50 000 kruna dao je za Strossmayerovu galeriju. God. 1918. osnovao je zakladu od 210 000 kruna za stipendiranje studenata medicine, a 1919. je zagrebačkom Sveučilištu poklonio 5 rali i 1541 hvat zemljišta za izgradnju medicinskog fakulteta. Gospodarsko-šumarskom fakultetu je za nisku naknadu ustupio imanje Maksimir. Pri obnovi tornjeva katedrale 1927. snosio je najveći dio troškova. Javnim istupom u korist progonjenih Hrvata i Slovenaca pod talijanskom vlašću (1931) i pozivom na izraze potpore međunarodnoj konferenciji za razoružanje u Ženevi (1932) pobudio je antimilitaristička reagiranja u širokim narodnim slojevima. Odobravanje javnosti, a nezadovoljstvo vodećih političkih krugova, izazvale su njegove odluke kojima je zabranio svećenicima sudjelovanje u manifestacijama sokolskih društava (1933) te kandidiranje za zastupnike na listi bilo koje političke stranke (1935).