BORŠTNIK, Ignacij (Ignjat), dramski glumac, redatelj, kazališni pedagog i dramatičar (Cerklje u Gorenjskoj, 1. VII 1858 — Ljubljana, 23. IX 1919). U mladosti se služio glumačkim imenom Gorazd. Prvi put nastupio je 10. XII 1882. u dramskoj sekciji ljubljanske Čitalnice. Kao amater otišao je u Beč, gdje 1885/86. pohađa privatnu glumačku školu Rudolfa Tyrolta, člana Burgtheatra. Od 1886. glumačkom, redateljskom i pedagoškom djelatnošću vodeća je osoba prve generacije slovenskih profesionalnih kazališnih umjetnika. U Zagrebu je prvi put gostovao 16. I 1894. kao Ipanov u Sardouovoj drami Fedora, a na poziv intendanta S. Miletića u sezoni 1894/95. postaje članom zagrebačke Drame, gdje je angažiran sve do ljeta 1918. Za djelovanja u Zagrebu povremeno je gostovao u Ljubljani, a s jeseni 1919. vraća se u slovensko kazalište. — Kao mlad glumac volio je efektne salonske uloge, primjerice Napoleona (V. Sardou, Madame Sansgêne), ili strastvenu romantiku, npr. Franz Moor (F. Schiller, Razbojnici), no prave glumačke domete iskazao je u klasičnom repertoaru kao Kreont (Sofoklo, Antigona) i u interpretacijama Shakespeareovih junaka: Hamlet i Macbeth (u istoimenim dramama), Gloucester (Rikard III), Jago (Otelo), Shylock (Mletački trgovac), Kasije (Julije Cezar) i Edmund (Kralj Lear). Zapažen je bio i kao Moliereov Tartuffe (Tartuffe). Igrao je niz većih uloga u djelima hrvatskih pisaca XIX st., primjerice Tahi (M. Bogović, Matija Gubec) i Ratimir (A. Tresić Pavičić, Ljutovid Posavski), a posebno je zaslužan kao interpret dramskih likova iz razdoblja moderne: Niko (I. Vojnović, Ekvinocij), Ivo (S. Tucić, Povratak) i Ilarija (J. Kosor, Požar strasti); nastupao je također u prvim izvedbama Ogrizovićevih, Pecijinih i Nušićevih drama u Zagrebu. God. 1900. uveo je Cankara u hrvatsko glumište nastupivši u Zagrebu kao Jakov Ruda u istoimenoj Cankarevoj drami, koju je preveo i režirao. Početkom XX st. ostvarivao je najveće kreacije u ruskom i nordijskom te suvremenom njemačkom repertoaru. Već otprije duhoviti Hlestakov (N. V. Gogolj, Revizor) tada se istaknuo novim poimanjem glume u ulozi Nikite (L. N. Tolstoj, Moć tmine), Fjodora Karamazova (F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi), Astrova (A. P. Čehov, Ujak Vanja) i Satina (M. Gorki, Na dnu). U Ibsenovim dramama bio je nenadmašan Stockmann (Neprijatelj naroda), Osvald (Sablasti), Rank (Kuća lutaka), Gregers i Ekdal (Divlja patka), Brack (Hedda Gabler), Stranac (Gospođa s mora) i Solness (Graditelj Solness). U Hauptmannovim dramama igrao je Henschela (Kirijaš Hensehel), Wehrhahna (Dabrov kožuh), Dreissigera (Tkalci), Flamma (Roza Bernd) i Cramptona (Kolega Crampton). Nastupao je u dramama H. Sudermanna (Weisse u Propasti Sodome) i K. Schönherra (Grutz u Zemlji), djelima dramatičara novih obilježja, a okušao se i u modernim konverzacijskim komadima (B. Shaw, Zanat gospođe Warren). Prije odlaska u Ljubljanu, ostvario je vrhunske kreacije u Strindbergovim dramama (Kapetan u Ocu i Edgar u Smrtnom plesu i Vampiru). Borštnikovo pjesničko i dramsko djelo nije velikih dometa, no svjedoči o obrazovanju i autorovoj težnji za kompletnim umjetničkim iskazom. U rukopisu je sačuvana zbirka pjesama, a za pozornicu je napisao pučki igrokaz s pjevanjem Stari Ilija (1890) te dramsku šalu Ni moj okus (1891). Pjesmama i kazališnim člancima javljao se u hrvatskom i slovenskom tisku (Hrvatska pozornica, 1912; Glas naroda, 1914; Slovenski narod, 1921. i dr.). Navodi se da je priredio za scenu komični igrokaz Ponesrečena glavna skušnja (1886) i solo-prizor Beli lasje – mlado srce (1887) te dramatizirao novelu I. Tavčara Otok in Struga (1888). Preveo je s njemačkoga na slovenski nekoliko komedija i igrokaza. Nastupio je u prvim hrvatskim igranim filmovima Matija Gubec (1917), Dama sa crnom krinkom (1918), Kovač raspela te Brišem i sudim (1919). U svojim kazališnim zapiscima S. Miletić otkriva »modernost« kao osnovno obilježje Borštnikove glume. Rječnikom onodobne kazališne estetike to je značilo da je prevladao kasnoromantički i deklamatorski scenski patos, usmjerivši se prema psihološkom realizmu koji je pod utjecajem suvremenoga evropskog repertoara i talijanskih verističkih glumaca obilježio hrvatski scenski stil na prijelomu stoljeća. Borštnikovih 268 zagrebačkih i 151 ljubljanska uloga govori o dubokoj ugrađenosti njegove umjetničke osobnosti u modernu slovensku i hrvatsku kazališnu umjetnost.
DJELA: Stari Ilija. Ljubljana 1891.
LIT.: A. Trstenjak: Slovensko gledališče. Ljubljana 1892. — S. Miletić (St. M.): Ignjat Borštnik. Vienac, 26(1894) 3, str. 45. — -ić: Jubilej 25-godišnjice umjetničkoga rada Ignjata Borštnika. Hrvatstvo, 4(1907) br. 285. — V. Lunaček: Ignjat Borštnik. Obzor, 48(1907) 334, str. 1–2. — M. Ogrizović: Ignjat Borštnik. Hrvatska smotra, 4(1908) 2, str. 30–34. — M. Nikolić: Ignjat Borštnik. Narodne novine, 78(1912) br. 201. — Tridesetgodišnjica Ignjata Borštnika. Hrvatske novosti, 5(1913) 1410, str. 2. — F. Albrecht: Ignacij Borštnik. Naprej, 3(1919) 217, str. 1. — S. Borštnik: Moj soprog Borštnik. Slovenec, 47(1919) 224, str. 1–2. — B. Livadić: Ignjat Borštnik. Jutarnji list, 8(1919) 2805, str. 4. — A. Milčinović: Ignjat Borštnik. Savremenik, 14(1919) 10, str. 496. — A. Funtek: Ignacij Borštnik. Ljubljanski zvon, 40(1920) 1, str. 33–38. — Pesni Ignacija Borštnika – k večeru dne 8. t. m. v Ljudskem domu. Slovenec, 48(1920) 3, str. 1. — P. Golia: Ignacij Borštnik (1858–1919). Maska, 1(1920–21) 1, str. 5–6. — Ignjat Borštnik. Talija, 1(1922) str. 118–120. — C. Debevec: Iz razgovora ob 25 letnici Borštnikove smrti. Gledališki list Državnega gledališča v Ljubljani (Drama), 1944–45, 1, str. 7–11. — B. Gavella: Hrvatsko glumište. Zagreb 1953. — Dokumenti Slovenskega gledališkega muzeja, 5(1969) br. 13 (više priloga različnih autora o I. Borštniku u povodu 50-e obljetnice smrti). — B. Kreft: Ignjat Borštnik. Naši razgledi, 19(1970) 20. II, str. 106–107; 6. III, str. 141–142. — F. Kalan (Kumbatovič): Živo gledališko izročilo. Ljubljana 1980. — D. Moravec: Borštnik. Podoba dramskega umetnika. Ljubljana 1985.
Nikola Batušić (1989)
