BORGIANI, Bartolomeo, računovođa dubrovačke državne blagajne i firentinski konzul u Dubrovniku (Firenca, 1566 — Dubrovnik, u listopadu 1631). Pripadnik stare ugledne firentinske patricijske obitelji. U Firenci je stekao temeljno obrazovanje kao pravnik, financijski stručnjak i trgovac. Kao agent i zastupnik velikih trgovačkih kuća rodnoga grada (Nicolini, Michelozzi, Capponi) radio je od 1583. u Anconi i već tu uspostavio veze s Dubrovnikom i Turskom. U ožujku 1592. prihvatio je poziv dubrovačkoga Vijeća umoljenih i preuzeo mjesto računovođe državne blagajne. U lipnju iste godine toskanski vojvoda Cosimo II Medici imenovao ga je firentinskim konzulom u Dubrovniku. Nakon izbijanja trinaestogodišnjega tursko-austrijskog rata (1593–1606) iskoristio je procvat trgovačkog prometa između Italije, Francuske i Engleske s Turskom te razgranao veoma široku poslovnu mrežu. Zahvaljujući njemu, talijanska kolonija u Sarajevu naglo se proširila i postala veoma utjecajnom. Okupio je također nekoliko okretnih izvještača koji su mu prenosili novosti s ratišta koje je potom slao u Firencu. Kao vješt poslovan čovjek, B. se već od 1595. počeo baviti osiguranjem, približivši se sasvim uskom krugu ljudi koji su upravljali poslovnim životom Dubrovnika. Svoj prvi brod, »Santa Croce«, izgradio je 1600. Ohrabren uspjehom, izgradio je u gruškom brodogradilištu 1606–08. jedan od najvećih onodobnih trgovačkih brodova »Santissima Nunciata et Santo Ioanni Baptista«, poznatiji kao nava »Borgiana« s više od 1200 kola nosivosti. U Dubrovniku B. se posve udomaćio, oženio Franom, kćeri Vicka Sagrojevića Skočibuhe, i postao »gospar Baro«. Vijeće umoljenih udovoljilo je u ožujku 1607. njegovoj molbi i primilo ga za svoga građanina, dopustivši mu da zadrži titulu »ser«. Primljen je u bratstvo lazarina i nekoliko godina bio njegov kaštald. Kao sudionik velike zavjere, ali s neznatnom krivicom, osuđen je u listopadu 1608. na tri mjeseca zatvora i gubitak državne službe. U rujnu 1610. ponovno je primljen u službu kao računovođa državne blagajne. Poučen tim iskustvom, sve do kraja života posvetio se isključivo svojim razgranatim poslovima u obitelji. Brižljivo je vodio i čuvao prepisku sa stotinama ljudi. U Historijskom arhivu u Dubrovniku sačuvano je 520 njegovih pisama (482 originala, 38 kopija). Ova, i u evropskim okvirima izuzetno bogata i jedinstvena epistolarna zbirka iz XVI st., važan je izvor za proučavanje onodobnih društvenih odnosa, sustava međunarodne trgovine, proizvodnje, organizacije trgovine i prometa, prilika u Turskoj, Dubrovniku i Italiji i dr.
LIT.: T. Popović: Pisma Bartolomeu Borđaniju (1593–1594). Spomenik SANU, 1984, str. 124. — J. Luetić: Toma Popović, Pisma Bartolomeu Borđaniju 1593–1595. Anali Zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku, 22–23(1985) str. 235–236.
Toma Popović (1989)
