BUŽAN, Joso

BUŽAN, Joso, slikar (Sisak, 21. XI 1873 — Zagreb, 1. VIII 1936). Gimnaziju pohađao u Senju, slikarski odjel Obrtne škole u Zagrebu. Školovanje nastavlja privatno 1894. kod prof. Streblea u Beču, gdje boravi oko tri godine. Kao rani Bužanovi radovi spominju se sličice na pompejanskim zidnim dekoracijama koje su, prema zamisli I. Kršnjavog, izvedene u vestibulu palače Odjela za bogoštovlje i nastavu u Zagrebu (1891/92). U Vinkovcima djeluje od 1898, radi portrete (Portret župana Đurkovića) i prve žanr-slike (Seljaci kod kuće, Kod đerma) te 1900. priređuje samostalnu izložbu u dvorani čitaonice. Zauzimanjem prijateljâ dobiva narudžbe za izradbu portreta koje su mu u Zagrebu povjerile JAZU i Matica hrvatska, a zatim i potporu za studijsko putovanje po Italiji. Nakon boravka u Rimu, Berlinu i Münchenu (osam mjeseci radi kod A. Ažbea) vraća se u Zagreb gdje ostaje do kraja života. — Radio je slike u ulju i akvarelu, crteže ugljenom i kredom, tonske skice u ulju. Bavio se i fotografiranjem. Njegova sklonost likovnoj tematici iz seljačkog života zamjećuje se na izložbi 1903. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Slikao je folklorne motive iz svih naših krajeva, najčešće iz Slavonije, Posavine, Pokuplja i zagrebačke okolice: Djed i unuk, Stari seljački par, Seoski momak, Kopači, Prelja, Naš kumek, Seljaci iza mise, Kolo, Posvatovci, Sajam, Seljanka s volovima, Turopoljka, Na paši, Šestinske pralje, Seoski krajolik i dr. Portretirao je mnoge istaknute suvremenike: Đuru Arnolda, Vjekoslava Klaića, Natka Nodila, mrtvog biskupa Strossmayera (1905), Ivana Rendića (1905, oko 1920), Ivana Trnskog, Marka Crljena (1912), Josipa Kosora, Stjepana Radića (1928) i dr. Samostalno je izlagao u Zagrebu 1894, 1903, 1905, 1914, 1916, 1917, 1921–24, 1925 (s M. Đurićem i R. Marčićem), 1926, 1929–31, 1934, 1935, 1974 (posmrtno iz fundusa Moderne galerije), Vinkovcima 1900, Samoboru 1919, Bjelovaru 1928. Sudjelovao je na skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu: izložbe Hrvatskog društva umjetnosti, društva »Lada«, izložba Pola vijeka hrvatske umjetnosti (1938/39) i dr. — B. pripada generaciji zagrebačkih slikara koji su pod utjecajem V. Bukovca prihvatili svjetliju paletu i življe boje. U njegovu slikarstvu ističu se bijela i crvena boja kao boje narodne nošnje, odn. narodnog veza, a u igri svjetla – ladanjska idila. Sklon je idealizaciji, dekorativnosti, anegdoti i humoru (Vračara, Ja sam ciganka, Cigani kod telefona) te općenito folklornom šarenilu. Naglašavanje literarnog sadržaja ponekad ga dovodi do karikature. Najbolja djela ostvaruje u slikama realističkog izraza i portretnih karakteristika (Autoportret sa suprugom, Starica iz Šestina, Pod jesen života, Pijanac) te pejzažima. Pejzaž nije odvajao od folklornih sadržaja. Pristupačan publici dopadljivom tematikom pučkih prizora i likova, koje je slikao bez većih težnji, ali s izrazom sugestivna životnog optimizma, Bužan je bio veoma popularan slikar u prvim desetljećima XX stoljeća. Dio njegova opusa, u tematici folklorizma, ima kulturno-povijesno i dokumentarno značenje.