BUDISAVLJEVIĆ, Budislav, general-major austrijske vojske (Pećani kod Korenice, danas Titove Korenice, 25. IX 1790 — Gospić, 12. VIII 1862). Sin majora austrijske vojske Mihajla (Mijata). Od 1799. pohađao je školu (Trivialschule) u Podlapcu (poslije Podlapača), a 1801–04. u Gospiću (Oberschule). Vojničku karijeru započeo je 1808. kao kadet, 1809. sudjelovao je kao zastavnik u borbama s Francuzima u Lici i Dalmaciji, a za francuske uprave u hrvatskim krajevima službovao je u francuskim vojnim garnizonima u Kotoru, Dubrovniku i Trstu (od 1811. kao poručnik) te sudjelovao u Napoleonovu pohodu na Rusiju 1812. kao poručnik 1. hrvatske pukovnije. God. 1813. i 1814. bio je natporučnik u istoj pukovniji u Magdeburgu. Poslije, u austrijskoj vojsci bio je od 1821. u istom činu u više krajiških jedinica u Lici, 1831. potkapetan u Lovincu, 1833–39. kapetan u Ogulinskoj pukovniji (tamo se sprijateljio s J. Jelačićem), do 1843. u istom činu u Kaniži Gospićkoj, 1843–46. major i 1846–48. potpukovnik u Gospiću (1846. neko vrijeme zapovjednik u Dobroselu). God. 1848. i 1849. zapovijedao je 3. ličkim bataljunom i serežanima (pandurima) u ratnim operacijama u Mađarskoj i Vojvodini. Pukovnikom i. zapovjednikom u Kecskemétu imenovan je 1849, a 1850. general-majorom i brigadirom u Pančevu. Nezadovoljan postupcima austrijskog dvora prema Srbima u Vojvodini ubrzo je zatražio mirovinu; po umirovljenju (8. III 1852) živio je u Gospiću. God. 1842. i 1848. izabran je za zastupnika Ličke pukovnije na Srpskomu narodno-crkvenom saboru u Sremskim Karlovcima (sudjelovao je samo 1842); 1848. bilo je i prijedloga da se izabere za srpskog vojvodu. Kad je u Beču u veljači 1850. započela rasprava o uređenju Vojne krajine, B. je bio među krajiškim časnicima koji su tim povodom bili pozvani u Beč. Kao umirovljenik nastojao je oko osnutka srpske škole u Gospiću uz pomoć paroha u Smiljanu Milutina Tesle (otac fizičara Nikole), kojeg su poneki (Srbobran, 1894) držali začetnikom te zamisli. Napisao je svoja sjećanja (Zapisci, rkp.). Skupljao je i bilježio narodne pjesme i priče; tu zbirku sačuvao je njegov sin Aleksandar (dio građe objavljen je u kalendaru Srbobran 1899. i u istoimenom listu 1900, br. 297). Sâm je napisao deseteračku pjesmu o svom rodu (rkp., odlomak je objavio Dmitar Oklobdžija). Dopisivao se s mnogim suvremenicima (J. Jelačićem, L. Mušickim, S. Šupljikcem, episkopom E. Jovanovićem, arhimandritom S. Kaćanskim i dr.). Dio korespondencije (1834–56) objavio je Oklobdžija (Prepiska đenerala Budislava Budisavljevića..., Sremski Karlovci 1911). Osim pisama, Oklobdžija je objavio i više drugih Budisavljevićevih tekstova o osnutku škole u Gospiću, nacrte prijedloga za promicanje prosvjete u eparhiji Plaško (pripremljeni za Sabor u Sremskim Karlovcima 1848) i dr. Prema Oklobdžiji, korespondencija se oko 1911. čuvala dijelom u obitelji, zatim u Arhivu eparhije u Plaškom te u Arhivu JAZU u Zagrebu (u popisima građe tog arhiva nije zabilježena). Za vojne službe dao je popraviti i obnoviti pravoslavne crkve u Vrepcu, Plaškom i Gospiću.
LIT.: H.: Otac srpskoga Edizona Milutin Tesla negdašnji proto u Gospiću. Srbobran, 11(1894) 63, str. 1–2. — I. Tomičić: Naši junaci. Prosvjeta (Zagreb), 6(1898) 18, str. 583–584. — V. D.: Iz života čuvenih Srba đenerala. Budislav Budisavljević. Srbobran (kalendar), 7(1899) str. 149–156. — D. Oklobdžija (Dimitrije Nikolajević): Iz prepiske đenerala Budislava Budisavljevića. Srbobran, 28(1911) br. 166–170. — M. Japunčić (Japa): Visoki oficiri Ličani. Lički kalendar, 7(1939) str. 103. — M. Valentić: Vojna Krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849–1881. Zagreb 1981, 30.
Tatjana Radauš (1989)
