BUNIĆ, Jakov (Bonus, de Bona, Iacobus), pjesnik (Dubrovnik, početkom 1469 — Dubrovnik, 18. V 1534). Sin je Ilije Petrova. O njegovoj mladosti ima malo pouzdariih podataka. Po indicijama i svjedočanstvu iz Tužaljke njegova suvremenika Damjana Benešića (Epicedion in morte Iacobi Boni) doznaje se da je prve nauke stekao u Dubrovniku, a studij nastavio u Padovi i Bologni. Velik dio života proveo je u trgovačkim poslovima po Evropi i Istoku, osobito Egiptu, odakle je dovozio sagove i drago kamenje. God. 1496. oženio se Marijom Crijević i s njom imao dva sina i kćer. Kao ugledan građanin bio je pet puta knez Republike (1521, 1523, 1526, 1530. i 1532), pet puta u poslanstvima u strane države, odvjetnik imovine, odvjetnik općine, knez Stona i Šipana, član Malog vijeća i dr. Osobito su mu važna bila dva boravka u Rimu. Prvi put je išao 1513. na čelu dubrovačkog poslanstva novoizabranom papi Leonu X, i tom mu je prilikom posvetio prijepis, s promijenjenim naslovom, svoga ponešto dotjeranog mladenačkog epa De raptu Cerberi. Drugi je put krenuo u Rim u jesen 1525. da od pape Klementa VII traži preporuku za objavljivanje velikoga kršćanskog epa De vita et gestis Christi. Dobivši od pape i njegova cenzora, kardinala Egidija od Viterba, imprimatur za objavljivanje, ostao je u Rimu, nadzirući tiskanje knjige do završetka u svibnju 1526. — B. se rano počeo baviti pjesništvom, a pisao je na latinskom, i to skoro samo stihove. Prvo mu je djelo spjev u 1006 heksametara De raptu Cerberi (Otmica Kerbera), koji se dijeli u 3 pjevanja, svako nazvano imenom jedne od Gracija (Aglaea-Aglaia, Thalia, Euphrosyna). U njemu opisuje silazak Herkula u podzemni svijet da po Euristejevu nalogu svlada i dovede psa Kerbera. Za građu mu je poslužila Senekina tragedija Hercules furens i Vergilijeva Eneida, osobito VI pjevanje te djelomice priče G. J. Higina (B. Pezo). Kao i ostalim humanističkim pjesnicima, Vergilije mu je glavni uzor u dikciji. U cjelini impostacije i metaforičkom repertoaru ep je po koloritu potpuno mitološki i humanistički. Tek je u II izd., što ga je 1526. objavio zajedno s epom o Kristu, promijenio naslov u Praeludium... atque Herculis labores et gesta in Christi figuram... (naslov pred I pjevanjem: Sub figura Herculis Christi praeludium, pred II i III pjevanjem: Christi sub figura Herculis praeludium) i sugerirao alegorijsko kršćansko tumačenje, po kojemu bi Herkulov silazak u podzemlje značio Kristov silazak u limb. U cjelokupnom i hrvatskom i latinskom stvaralaštvu Bunićev ep De raptu Cerberi najstariji je ep hrvatske književnosti i, uz Pucićeve elegije, najstarije veće tiskano djelo jednoga dubrovačkog latinista. B. je prvi od hrvatskih i svjetskih humanista u stihovima obradio cijeli život Kristov, i to u svojem drugom djelu, velikom epu od 10049 heksametara i 16 pjevanja De vita et gestis Christi (Život i djela Kristova), pisanu posve po intencijama protureformacije, zdušno poticanu od papa Leona X i Klementa VII. U epu se kronološki i sinoptički prema evanđeljima, osobito prema Matejevu, nižu zgode iz života Krista i njegovih učenika, od trenutka kad se Bog odlučio poslati na svijet Spasitelja do pedesetog dana nakon smrti i uskrsnuća Isusova, kad je Duh Sveti sišao na apostole. Ep je razdijeljen u dva dijela: 9 pjevanja prvog dijela, u kojima je prikazano Isusovo rođenje, djetinjstvo i mladost, zovu se Chori prema devet anđeoskih zborova na nebu; 7 pjevanja drugog dijela, u kojima je prikazana opreka između Isusa i farizeja, te muka i smrt Isusova, zovu se Dona prema sedam darova Duha Svetoga. Uz znatan udio latinske dikcije Vulgate i donekle utjecaj pjesnika Juvenka (iz IV st.), u ovom je Bunićevu epu, kao i u prethodnom u prvom redu nazočan odjek Vergilijeva jezika i epske tehnike. Iako Bunićeva invencija nije dosegla razinu njegova prvog i boljeg epa De raptu Cerberi, ipak je i ova stihovana parafraza evanđelja prošarana samostalno zamišljenim i svježim detaljima, osobito bogatim poredbama iz mitologije i povijesti a pogotovo iz šarolikog života prirode. Duh renesanse došao je do puna izražaja i u stapanju antičkih mitoloških predodžaba s kršćanskim vjerskim naukom. U jednom pismu B. ističe kako je svoj ep do kraja dotjerao. U to vrijeme njegovo izdavanje bilo je književni i crkvenopropagandni događaj. Imao je brojne hvalitelje, a među njima su i hrvatski latinisti Ivan Gučetić i Ivan Polikarp Severitan, koji Bunića naziva »Illyriae splendor, Racusaeae gloria gentis«. U rimskom izdanju 1526. obaju Bunićevih epova, na početku i na kraju knjige, nalazi se – uz nekoliko pjesama i pisama u vezi s Bunićevim djelima iz pera drugih autora – 9 manjih prigodnih Bunićevih pjesama i 4 pisma. Pretpostavlja se da je B. tu pribrao sav svoj pjesnički rad do 1526 (Đ. Körbler).
DJELA: De raptu Cerberi. Romae, Stephanus Plannck oko 1500 (2. zajedničko izdanje pod naslovom: Praeludium Herculis labores et gesta in Christi figuram... Romae, Apud Sanctum Petrum 1526; 3. izd. identično s 1. objavio B. Bolognini, Basel 1538). — De vita et gestis Christi... Romae, Apud Sanctum Petrum 1526. — Carmina minora. Romae 1526. — Epistulae. Romae 1526. — Izbor iz epa De raptu Cerberi i ulomci iz epa De vita et gestis Christi s usporednim hrvatskim proznim prijevodom Hrvatina Jurišića u: V. Gortan i V. Vratović, Hrvatski latinisti, 1. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 2. Zagreb 1969, 262–501. — De raptu Cerberi – De vita et gestis Christi, loci selecti (priredio B. Glavičić). Zagrabiae 1978. — Otmica Kerbera – Kristov život i djela, odabrani odlomci (priredio B. Glavičić). Zagreb 1978.
LIT.: L. G. Gyraldus: De poetis nostrorum temporum, 2. Basel 1580, 389. — S. Razzi: La storia di Raugia. Lucca 1595, 129. — M. Breyer: O jednom djelu Jakova Bunića. Prilozi k starijoj književnoj i kulturnoj povjesti hrvatskoj. Zagreb 1904. — D. Benešić: Epicedion in morte Iacobi Boni (u: Đ. Körbler, Dodatak studiji Jakov Bunić Dubrovčanin, latinski pjesnik. Rad JAZU, 1910, 180, str. 134–145). — Đ. Körbler: Jakov Bunić Dubrovčanin, latinski pjesnik (1469–1534). Rad JAZU, 1910, 180, str. 58–134. — D. Prohaska (D. P.): Jakov Bunić Dubrovčanin. Savremenik, 6(1911) 3, str. 198–201. — V. Zabughin: Vergilio nel rinascimento italiano, 2. Bologna 1923, 187–190. — Isti: Storia del rinascimento cristiano in Italia. Milano 1924, 236–238. — A. Selem: Recenzija Zabughinove knjige i Körblerove studije. Atti e memorie della Societa dalmata di storia patria, 1(1926) str. 239–248. — I. Đurđević: Vitae illustrium Rhacusinorum (u: Biografska dela. Beograd 1935, 46–48). — M. Kombol: Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda. Zagreb 1961², 72–74. — V. Vratović: Jakov Bunić – Iacobus Bonus (1469–1534) (u: V. Gortan i V. Vratović, Hrvatski latinisti, 1. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 2. Zagreb 1969, 457–461). — S. M. Crijević: Bibliotheca Ragusina (priredio S. Krasić), 2/3. Zagreb 1977, 168–173. — B. Glavičić: O prozodiji latinista Jakova Bunića. Živa antika, 27(1977) 1, str. 219–230. — Isti: Heksametar latinista Jakova Bunića Dubrovčanina. Radovi. Filozofski fakultet – Zadar, 17(1977–78) 2, str. 247–265. — Isti: Iacobus Bonus Racusaeus, De raptu Cerberi (predgovor). Zagrabiae 1978, 7–19. — B. Pezo: Bunićev ep »Kristov život i djela«. Kačić, 13(1981) str. 57–88. — Isti: De vita et operibus Iacobi Bunić (Excerptum e Dissertatione ad Lauream). Romae 1982.
Vladimir Vratović (1989)