CAFARELI DECIJE, Frano

CAFARELI DECIJE, Frano (Cafarellus, Dezio, Franciscus a Ragusio), poslanik Dubrovačke Republike i teolog (Dubrovnik, oko 1640 — Dubrovnik, 12. II 1722). Prvu naobrazbu stekao u Dubrovniku, filozofiju i teologiju učio je; a zatim predavao u Rimu, te tako postigao stupanj »lector jubilatus«. U Dubrovniku stekao velik ugled te bio izabran za službenog teologa Republike i provincijala (oko 1680). God. 1682. putovao je u Toledo na generalni kapitul Reda, gdje je izabran za generalnog prokuratora. Papa nije odobrio taj izbor, pa je C. generalnim prokuratorom postao tek 1694. U međuvremenu je bio tajnik generala Reda i generalni definitor (1695–97) za Ilirske pokrajine. Najviše je boravio u Anconi i Rimu, ali je u službi generalnog povjerenika i vizitatora obilazio i druge provincije u Dalmaciji i Italiji. U Dubrovnik se vratio 1711. Iako bolestan i star, preuredio je knjižnicu samostana Male braće i njezin fundus obogatio sa 200 svojih knjiga. U franjevačkoj crkvi je dao sagraditi glavni oltar s tordiranim stupovima i velikim kipom uskrslog Krista. Oltar je klesao majstor Celio iz Ancone (1712/13). — Dubrovačka mu vlada povjerava diplomatske poslove, pa ga dopisom od 20. XII 1677. moli da iz Rima ode u Napulj, a po potrebi i u Madrid, kako bi isposlovao prihode od dubrovačkog kapitala, koji je španjolski potkralj u Napulju bio sekvestrirao, te obnovio stare trgovačke privilegije Dubrovčana u Napuljskom Kraljevstvu. Preporučuje mu se da se zauzme za plemića Petra Zamanju, koji je nevin zatvoren u Napulju pod optužbom da je krijumčario žito, te da dođe u vezu s uglednim osobama koje bi mogle koristiti Dubrovniku. Prepiska između Senata te koordinatora u tim akcijama, opata Stijepa Gradića, sačuvana je u Historijskom arhivu u Dubrovniku (Litterae et commisiones ponentis). C. je za života nazivan »theologus subtilissimus«, a dok je predavao u Aracoeli u Rimu zvali su ga, s njegove izvanredne učenosti, »strah i trepet teologa« (F. M. Appendini). Paulin Bruni posvetio mu je svoje djelo Conclusiones theologicae (Rim 1698).