CESAREC, August

CESAREC, August, književnik, publicist i revolucionar (Zagreb, 4. XII 1893 — nedaleko od Zagreba, 17. VII 1941). Kao sin stolarskog radnika, člana Socijaldemokratske stranke, C. je socijalistički usmjeren već kao srednjoškolac, pa je i u pripovijetki Iz svijeta potlačenih, koju objavljuje 1910. u glasilu Socijaldemokratske stranke Slobodna riječ, vidljiva socijalno-kritična književna tendencija, što će ostati bitnim obilježjem njegova književnoga i publicističkog rada do kraja života. God. 1911. politički djeluje u nacionalno-revolucionarnoj jugoslavenski orijentiranoj omladinskoj grupi okupljenoj oko časopisa Val, a 1912. u srednjoškolskim demonstracijama i štrajkovima; u brošuri Đački pokret, koja je objavljena kao odgovor štrajkaškog odbora na vladinu brošuru Đački štrajk, zrelo i sugestivno iznosi ciljeve pokreta i oštro kritizira hrvatske političke prilike. Zbog sudjelovanja u atentatu na bana komesara Cuvaja (1912), osuđen je, uoči ispita zrelosti u realnoj gimnaziji, na pet pa na tri godine tamnice, ali je zbog tuberkuloze uvjetno pušten iz kaznionice u Srijemskoj Mitrovici nakon 21 mjeseca izdržane kazne. Ne polaže ispita zrelosti i, tuđa mu je bilo kakva građanska afirmacija, ne krzmajući određuje svoj put slobodnog književnika i pobunjenika. Liječi se u Brestovcu te radi kao korektor. Napustio je omladinski pokret zbog njegova sve naglašenijega nacionalističkog usmjerenja i zapostavljanja socijalnog programa. Od početka rata pod policijskom je paskom, a 1915. zanovačen je i upućen u Kruševac; odakle se s povlačenjem austrougarske vojske vraća u Zagreb u jesen 1918, gdje ga nakratko lišava slobode garda Narodnog vijeća. Intenzivno se bavi književnim, publicističkim i političkim radom. Potkraj 1918. postaje član obnovljene Socijaldemokratske stranke, koja ga prije rata kao politički sumnjiva nije primila; uključuje se u borbu lijevog krila protiv stranačke desnice. Pod snažnim dojmom oktobarske revolucije prihvaća lenjinske stavove i uključuje se u prosincu 1918. u rad prvih ilegalnih komunističkih organizacija. S M. Krležom 1919. pokreće Plamen, u kojemu kritizira jugoslavenske političke prilike kao povijesni anahronizam te im suprotstavlja ideje revolucije. Tada još ne poznaje boljševičke ideje te zadržava elemente anarhizma, a revoluciju tumači najviše etičkim i kulturnim razlozima. Javlja se i u glasilima komunističkog pokreta Istina, Nova istina, Novi svijet i dr. Iste godine sudjeluje u osnivačkom kongresu Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista), a u jesen, okrivljen u aferi Diamantstein, bježi u Beč i Prag. Vraća se 1920. i sudjeluje na II kongresu partije. Nakon Obznane nastavlja ilegalno raditi te u proljeće 1921. uređuje prvi ilegalni partijski list Komunista. Bježi pred policijom i kratko vrijeme boravi u Dubrovniku, a 1922. surađuje u Borbi, novome partijskom glasilu. Surađujući s terorističkom grupom Crvena pravda, proveo je s atentatorom Alijom Alijagićem noć pred izvršenje smrtne kazne, a zbog nadahnutih nekrologa o Alijagiću zatvaran je nekoliko puta. Poslije se u skladu s komunističkim shvaćanjem odriče individualnog terora kao metode revolucionarne borbe. U listopadu 1922. ilegalno prelazi granicu i stiže u Moskvu, gdje se pridružuje delegaciji KPJ na IV kongresu Kominterne. Pri ilegalnom povratku u zemlju 1923. uhvaćen je i osuđen na šest mjeseci zatvora. Po izlasku iz zatvora objavljuje članke i rasprave o revolucionarnim promjenama nastalim u sovjetskom društvu. U vrijeme jake protuhrvatske politike režima postaje 1928. odbornikom Matice hrvatske, iz koje izlazi 1933, kada u njoj počinju prevladavati nacionalisti s fašističkom indoktrinacijom. God. 1929. opet je u zatvoru pa je uvjetno pušten, ali se protiv njega vodi dugotrajan proces, te je pod stalnim nadzorom policije sve do jeseni 1934, kada putuje u SSSR da bi prisustvovao I kongresu Saveza sovjetskih pisaca, na koji je zakasnio zbog ilegalnog prelaska granice. Promatrač je na VII kongresu Kominterne (1935). Iz SSSR-a 1937. putuje u Španjolsku »da pisanom riječju pomogne borbu protiv fašizma«. Poslije boravi u Parizu, gdje završava knjigu o Španjolskoj. Vraća se u zemlju 1938. preko sjeverne Italije, ali je na prijelazu granice uhvaćen i sproveden u Zagreb. Svjestan opasnosti od fašizma, uoči rata u mnogim člancima i raspravama analizira suvremena politička zbivanja zauzimajući se za demokratske vrijednosti i za revolucionarno, nacionalno i socijalno oslobođenje. Dosljedan je u shvaćanju da je revolucija kulturni čin. Na samom početku djelovanja ustaške vlasti, C. je zajedno s vodećim komunistima bio zatočen u Kerestincu, odakle je pobjegao u organiziranom bijegu u noći od 13. na 14. VII 1941. Zbog loše organizacije prihvata bjegunaca, gotovo su svi otkriveni; oni koji nisu poginuli u borbi s ustašama ili bili odmah strijeljani, odvedeni su u Zagreb. Misleći da će i on biti strijeljan, razbacao je istrgnute papiriće notesa na kojima je napisao »August Cesarec književnik«. Nema podataka o njegovoj smrti, ali se pretpostavlja da je mogao biti u skupini koju je osudio na smrt Pokretni prijeki sud i dao strijeljati 17. i 18. VII u šumi Dotrščina. — Prvi je značajniji izraz Cesarčeva književnog dara zbirka od 17 pjesama (Stihovi), u kojima ekspresionistički zvučno i slikovito, patetično i često deklarativno iznosi svoje socijalno-političke ideje i osjećaje. Njegov prozni i dramski opus iz tog vremena istih je obilježja te se C. uz Krležu potvrđuje kao istaknuto ime hrvatske revolucionarne avangarde. Napustivši pisanje pjesama, C. se malo spominje kao pjesnik, iako u antologijskim izborima nije zaobilazna ni poneka njegova pjesma (Jabučan cvijet, Demoni prijelaza i praznine, Crna mačka u buri, Zeleni stihovi). Kratku Cesarčevu prozu čini sedamdesetak dosad poznatih pripovijedaka i novela nastalih 1910–40, od kojih većina u razdoblju 1922–32. Samo trećinu C. je uspio skupiti i pripremiti za tisak (Sudite me, Za novim putem, Izraelov izlazak i druge legende, Novele). U stilu svoje najranije sklonosti prema analizi društva i njegovih negativnih pojava prozaist C. u svojoj ekspresionističkoj fazi (1919–24) stvara ciklus koji povezuje autobiografski lik Ilije Korena. Ispisujući kritiku neposredne stvarnosti i temeljnih moralnih vrijednosti, opterećen etičkim i formalnoliterarnim dvojbama, C. književno i ideološki sazrijeva. Roman prvenac Bijeli lutalac, poznat tek od 1982, koji počinje pisati u vojničkim danima, koncipiran ekspresionistički, smanjene komunikativnosti, necjelovit i umjetnički neujednačen; jest alegorijsko-metaforička priča o romantičnom revolucionaru koji se bori protiv svih oblika nepravde i nasilja, žanrovski ostajući samo torzo svojevrsna novog romana. Drugi roman Krist i Juda, koji je pisao 1921–24, te ima isto obilježje kao i prvi, nastavlja, uz naglašenu autobiografičnost, Cesarčevu središnju preokupaciju o smislu, načinu i oblicima revolucionarnog djelovanja. Od 1925. C. se sve više priklanja realističkoj književnoj koncepciji. Čak i onda kad zbog šestojanuarske diktature piše alegorijski (ciklus legendi), reagira na političku stvarnost. Štoviše, u pisanju svojih legendi polazi od studija povijesne građe. Pod utjecajem F. M. Dostojevskog i Adlerove individualne psihologije, korigirane socijalnim preokupacijama, C. prihvaćanjem realizma podvrgava sociopsihološkoj analizi male ljude iz kruga gradske sirotinje i malograđana. Među takvim novelama i pripovijetkama pripovijest Tonkina jedina ljubav jedno je od uspjelijih njegovih djela. Najznačajniji su dio Cesarčeva proznog opusa romani Careva kraljevina, Zlatni mladić i Bjegunci. U Carevoj kraljevini – prema vlastitom komentaru – u uskom okviru zatvora prikazao je hrvatsko građansko društvo uoči I svjetskog rata. U autobiografskom liku Jurišića psihoanalitički iznijansirano i umjetnički uvjerljivo izrazio je vlastiti otpor prema društvu osuđenu na propast. U Zlatnom mladiću sociološko-psihološkom analizom moralnog ponašanja utemeljenog na prijevarama, ucjenama, prostituciji i zločinu malograđanske obitelji prikazuje gramzljivost, beskrupuloznost i političku podmitljivost malograđanskog sloja u službi režima Kraljevine SHS. U Bjeguncima opisuje jugoslavenske komuniste u emigraciji dvadesetih godina, zapravo osobno iskustvo iz prve emigracije; »sukob« – kako sam kaže – »dviju generacija, dvaju suprotnih pogleda na život, konflikt između papirnatih fraza i nastojanja mladih da stvore bolju budućnost«. Cesarčev prozni opus – pisan realističko-psihološkom metodom – opterećen dugim analizama iz kojih se često organski ne razvija prozna struktura – naglašene je tendencioznosti i didaktičnosti. Drama Otkriće, koja je objavljivana u Plamenu do njegove obustave, početničko je apstraktno-ekspresionističko djelo, a Krčma »Široko grlo«, kojoj su dva fragmenta tiskana u Obzoru 1925, literarno je i dramaturški zrelija ekspresionističko-simbolistička realizacija. Pisana na temelju dokumentarne građe o rakovičkoj buni 1871, drama Sin domovine, nagrađena Demetrovom nagradom za sezonu 1939/40, dramaturški uzorno napisana, ide u red boljih povijesnih drama u hrvatskoj književnosti. Nadahnut životom emigranta i tragičnog borca za oslobođenje svog naroda Eugena Kvaternika, C. se tom dramom, kao i radovima o Starčeviću i Kvaterniku, izuzetnom snagom uključuje u magistralnu političku temu koja je vezivala stotinjak godina hrvatske povijesti. Cesarčev putopisni opus obuhvaća knjige Današnja Rusija i Španjolski susreti, tri brošure ciklusa Putovanja po Sovjetskom Savezu (1940) i nekoliko novinskih impresija s puta po SSSR-u i Italiji iz 1939. u Novoj riječi i Izrazu. Knjiga Današnja Rusija, objavljena pod pseudonimom Vuk Korneli, bila je nakon tiska zaplijenjena. Putopisi o SSSR-u zapravo su reportaže koje populariziraju prvu zemlju socijalizma, bez književno-umjetničkih pretenzija, a Španjolski susreti sugestivno je svjedočenje o građanskom ratu u Španjolskoj, ali s ograničenjima što ih je nametala sovjetska politika. Cesarčev publicistički rad najintenzivniji je u razdoblju 1919–25, kad najviše surađuje u Plamenu, Borbi i Književnoj republici, i 1938–41, kada – nakon SSSR-a, Španjolske i Pariza – mnoge priloge objavljuje u Novoj riječi i Izrazu te nekim manjim listovima. Razdoblje 1925–34. ispunjeno je prije svega suradnjom u Književniku. Uzmu li se u obzir pisanje u ilegalnom listu Komunista te gotovo svi prilozi tjednika Zaštita čovjeka, onda Cesarčev publicistički opus obuhvaća više od 200 dosad poznatih jedinica – opsežnih studija do kratkih novinskih zapisa. Kao zasebne publikacije tiskao je knjige Stjepan Radić i republika prema objavljenim člancima u Književnoj republici (1923–25) te Psihoanaliza i individualna psihologija, prema objavljenim dijelovima u Književniku (1931). Među prvim prilozima prevladavaju rasprave, članci i polemike usmjerene na kritičko istraživanje jugoslavenske nacionalne, socijalne i kulturne problematike, u kojima s marksističkih pozicija negira građanske koncepcije društva i kulture. Njima se afirmirao kao vrhunski društveni analitičar i jedan od najdosljednijih boraca protiv desnih građanskih redukcija. U seriji članaka od Nove istine 1918. do Borbe i Književne republike 1923–24. piše o temeljnim vrijednostima oktobarske revolucije, o ruskoj avangardnoj umjetnosti, o kongresu Kominterne i mladoj socijalističkoj državi, polemizirajući s dominantnom antiboljševičkom propagandom u nas. Istaknuto mjesto zauzima Cesarčev studiozan prilog diskusiji o nacionalnom pitanju, koja je tijekom 1923. utemeljila shvaćanje KPJ da je nacionalno pitanje dio revolucionarne strategije. U četiri nastavka u Borbi (Nacionalno pitanje i naši zadaci) analizirao je prilike prije i poslije stvaranja jugoslavenske države, napose nacionalne i društvene odnose, protumaćio povijesno značenje hrvatskoga seljačkog pokreta s Radićem na čelu, upozoravajući i na njegova ograničenja te na velikosrpski hegemonizam. Sredinom 20-ih godina zastupao je komunističku formulu »federalizma kao prijelazne forme k potpunom jedinstvu nacija«, priznajući i Makedonce za naciju, što je u to vrijeme izuzetan stav. Rasprave o S. Radiću izvanredno lucidnih i produbljenih analiza tematski se nastavljaju na one o nacionalnom pitanju, a zajedno znače vrhunski domet međuratne jugoslavenske društveno-političke publicistike. C. u nas prvi (početkom 30-ih godina) piše o Adlerovoj individualnoj psihologiji nalazeći da je ona, za razliku od Freudove psihoanalize, evolutivna i dijalektična. Međunarodni odnosi i pravaštvo dvije su posljednje Cesarčeve velike publicističke teme, a nastavljaju se na njegovu trajnu polemiku s desnicom, posebno u hrvatskom društvu. Ukazuje na ljudski regresivan karakter fašizma i argumentirano se suprotstavlja frankovačkim i klerikalnim tumačenjima Starčevića i Kvaternika te osporava nastojanja frankovaca i klerikalaca da se prikažu pravačke nastavljače Starčevića i Kvaternika te osporava nastojanja frankovaca i klerikalaca da se prikažu nastavljačima izvorne pravaške tradicije, otkrivajući nasuprot njima pravaške revolucionarne vrijednosti. Unatoč pozitivnom mišljenju o vođi rakovičke bune, uoćio je i Kvaternikove zablude i pogreške u vanjskopolitičkoj koncepciji oslonca na strane sile za rješenje hrvatskoga nacionalnog pitanja. Pariskim i zagrebačkim prilozima u Novoj riječi 1938. i 1939. C. tumači političko i kulturno stanje u Francuskoj, ističe značenje narodne fronte u borbi protiv fašizma, upozorava na širenje fašističke ideologije u Jugoslaviji. Ratnim dnevnikom, vođenim od 22. VIII do 19. X 1939. analizira globalne ratne događaje predvidjevši i krajnje domete njemačkih osvajanja u Evropi. Zbunjen njemačko-sovjetskim paktom opravdava ga odnosima sila i interesima SSSR-a u Poljskoj vjerujući u odanost SSSR-a proleterskoj revoluciji u Evropi. Predvidio je i napad Njemačke na SSSR. Prevodio je djela M. Gorkoga, V. Hugoa i E. Zole. Redigirao je i priredio za tiskanje Pijadin i Čolakovićev prijevod Marxova Kapitala. — Rukopisna ostavština čuva se u Arhivu Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu.