DÜRRIGL, Pavao

DÜRRIGL, Pavao, ortoped (Zagreb, 26. IX. 1929). U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju 1948. i studij medicine 1956. God. 1969. specijalizirao se u Ortopedskom institutu Rizzoli u Bologni, 1971. u Institutu za istraživanje i proučavanje kralješnice u Frankfurtu na Majni, a 1972. kao gost Austrijskoga ortopedskog društva studijski boravio u Ortopedskoj klinici u Beču. Doktorsku disertaciju Sindrom funkcionalne i morfološke adaptacije lumbalne kralješnice pri ukočenju jednoga kuka obranio 1976. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. — Od 1958. do 1960. bio na dužnosti liječnika u Traumatološkoj bolnici u Zagrebu te od 1960. u Klinici za ortopediju Kliničkoga bolničkog centra u Zagrebu, gdje je 1964. položio specijalistički ispit iz ortopedije, a 1974. stekao naziv primarijusa. God. 1970. u Klinici je organizirao Vertebrološku ambulantu, prvu takve vrste u Zagrebu; do 1975. bio odjelnim liječnikom, potom voditeljem odjela (1975–77), a od 1977. voditeljem novoutemeljenoga Dijagnostičkog centra za bolesti kralješnice, kojega je osnivanje sam pokrenuo. God. 1985. pokretač je i Vertebrološkog centra, koji je uz prijašnji centar prva zdravstvena institucija iz tog područja u Hrvatskoj. Voditelj je nastave iz predmeta ortopedija u Višoj školi za medicinske sestre i zdravstvene tehničare u Zagrebu; od 1970. asistent, od 1980. docent te od 1989. izvanredni profesor ortopedije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Od 1978. predavač je, pretežito vertebroloških tema, i u postdiplomskoj nastavi studija reumatologije, ortopedije, ocjene radne sposobnosti te fizikalne medicine i rehabilitacije. Od 1986. nastavnik je i studija gerontologija kao voditelj kolegija promjene sustava za kretanje u starosti. Istraživač je u znanstvenom projektu Biomehanička i ergonomska istraživanja uzroka, mogućnosti sprečavanja i liječenja kroničnih bolesti kralješnice i velikih zglobova donjih ekstremiteta u okviru projekta Kronične bolesti (od 1989). Prvi je u medicinskoj literaturi opisao prirođenu retroistmičku pukotinu luka kralješka dijagnosticiranu in vivo. Sustavno se bavio kliničkim istraživanjem bolnih sindroma, uzrokovanih promjenama na kralješnici, posebice degenerativnim promjenama. S područja vertebrogenih lumbalnih i cervikalnih sindroma objelodanio je više znanstvenih radova, dajući osobni prinos tumačenju postanka pojedinih elemenata tih sindroma, razrađujući samostalno ili timski istančanu metodu kliničke i laboratorijske obradbe bolesnika. Posljednjih godina intenzivno se bavi istraživanjem uzroka cerviko-cefalnog sindroma te je u suradnji s otorinolaringolozima i neurofiziolozima izgradio iscrpnu metodiku dijagnostičke obradbe bolesnika, koja je postala standardnom. Dao je i vlastitu metodiku ocjenjivanja tjelesnog oštećenja i posljedica ozljeda pri bolestima kralješnice, koja je 1975. službeno prihvaćena. Objavio je mnogobrojne znanstvene i stručne radove iz područja ortopedije, posebice vertebrologije, u stručnim časopisima i biltenima Medicinar (1962, 1971), Liječnički vjesnik (1963, 1968, 1973), Reumatizam (1965–69, 1971, 1974, 1981, 1984, 1988), Zeitschrift für Orthopaedie und ihre Grenzgebiete (Stuttgart 1965), Neuropsihijatrija (1968), Acta orthopaedica Iugoslavica (1971–74, 1982, 1984, 1987), Libri oncologici (1972), Praxis medici (1972), Medicina (1973), Medica Jadertina (1975, 1986), Bilten Akademije Zbora liječnika Hrvatske (1976), Neurologija (1987) te zbornicima Radovi Medicinskog fakulteta u Zagrebu (1966, 1971, 1990), IV kongres Udruženja ortopeda i traumatologa Jugoslavije (Ljubljana 1967), Simpozij o bolestima i ozljedama šake (1969–70, 1972), Verhandlungen der wissenschaftlichen Sommertagung der Orthopäden Österreichs (Beč 1972), VI. simpozij Evropskog društva za osteoartrografiju (Debrecen 1974), VI. kongres liječnika Hrvatske (1975), 66. kongres Njemačkog društva za ortopediju i traumatologiju (Stuttgart 1979), Prvi simpozijum o degenerativnim oboljenjima kičme (Beograd 1981) i dr. Član je Društva za istraživanje kralješnice u Njemačkoj (od 1971).