DANIČIĆ, Adolf

DANIČIĆ, Adolf, veleindustrijalac (Križevci, 17. II. 1861 — Zagreb, 7. XII. 1929). Trgovačku akademiju polazio u Grazu, a potom bio službenik u Gradskoj štedionici u Križevcima i Ugarskoj općoj kreditnoj banci u Budimpešti. God. 1904. imenovan je komercijalnim ravnateljem prve balkanske rafinerije kraj Bosanskog Broda, osnovane 1893, koja se pod njegovom upravom razvila u industrijsko poduzeće s dioničkom glavnicom od oko 3 milijuna kruna. Uočivši značenje industrije umjetnih gnojiva za poljodjelsku proizvodnju i prateći razvoj te industrije u zemljama središnje Europe, D. je, iskoristivši raspoloživu seljačku radnu silu u okolici Koprivnice, s dioničarima Eduardom Landauerom i Adolfom Schwarzom osnovao 1906. tvornicu superfosfata i sumporne kiseline »Danicu« d. d., koja je već 1908. proizvela prve količine superfosfata, a 1910. otvorila i pogon za proizvodnju sumporne kiseline. Kao članica kartela austrougarskih tvornica superfosfata, »Danica« je slala oko 7000 vagona umjetnih gnojiva veleposjedima južne Mađarske. Budući da za I. svjetskog rata nije mogla nabavljati sirove fosfate iz Južne Amerike i Afrike, tvornica je obustavila proizvodnju superfosfata, ali je proizvodila koncentriranu sumpornu kiselinu za potrebe vojnog erara, a od 1916. i modru galicu. Zahvaljujući Daničićevoj dobroj organizaciji i solidnom poslovanju, kupila je tvornice sumporne kiseline i superfosfata Johann Heilinger & Co. A. G. u Wagramu (Deutsch Wagram; 1916) i Stabilimento Prodotti Chimici u Rijeci (1917), proširujući time svoje poslovanje na austrijsko i istarsko tržište. Budući da je poslovala s inozemnim kapitalom, »Danica« je nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije stavljena pod sekvestar, na čelo tvrtke postavljen je komesar, a poslije je vlada u Beogradu imenovala upravu od tri člana. Po Daničićevu povratku 1919. iz Rumunjske, gdje je radio u Odboru za proizvodnju sirovog i mineralnog ulja, poduzeće je uz pomoć domaćih novčanih zavoda 1920. nacionalizirano, a sjedište je iz Budimpešte prebačeno u Zagreb. Dionička glavnica povećana je sa 6 na 12 milijuna kruna i izabrano je ravnateljstvo, u kojem je D., kao jedan od članova, nastojao da se proizvodnja »Danice« prilagodi smanjenom tržištu zbog odlaska glavnoga mađarskog kupca i uvođenja zaštitnih carina u korist mađarskih proizvođača superfosfata, koji su izravno konkurirali koprivničkoj tvrtki i nastojali je istisnuti s tržišta. S druge su strane, veleposjednici u Hrvatskoj, dotadašnji najveći potrošači umjetnih gnojiva koje je pogodila agrarna reforma, naglo smanjili potrošnju. D. se odlučio za preorijentaciju i maksimalnu racionalizaciju proizvodnje te iskorišćivanje tvorničkih postrojenja, opreme i prostora za otvaranje novih pogona i uvođenje novih načina proizvodnje. God. 1920. primijenila se tehnologija sušenja kukuruza i započela proizvodnja željezno-oksidnih bojila, 1921. podignula se tvornica kisika, a od 1923. opet su se proizvodili sumporna kiselina i umjetna gnojiva u Rijeci te od 1926. i u Wagramu. Nakon požara 1922, koji je potpuno uništio tvornicu sumporne kiseline, ona je 1923. i 1924. ponovno sagrađena i modernizirana. U sustav »Danice« d. d. od 1922. uključena je i Prva jugoslavenska tvornica šarafa d. d. u Koprivnici, koja je Željeznicu počela opskrbljivati domaćom robom. God. 1926. prodana je rafinerija u Bosanskom Brodu tvrtki Standard Oil Company te se poslovanje »Danice« ograničilo na pogone u Koprivnici, Rijeci i Wagramu. Tvrtka je 1927. pod Daničićevim ravnateljstvom ostvarila najveći prihod te je sa oko 300 zaposlenih radnika postala jednim od najvećih jugoslavenskih poduzeća kemijske industrije. D. je bio predsjednikom prodajne organizacije »Fosfat« d. d. u Zagrebu (1926–29) i djelatnim članom Saveza industrijalaca, Trgovačke i obrtničke komore, Zagrebačkog zbora i Jugoslavenske udružene banke. Objavio je nekoliko članaka o problemima financiranja industrije umjetnih gnojiva u glasilima Zagreber Tagblatt (1924) i Der Morgen (1925). — Nakon Daničićeve smrti dioničari »Danice« prodali su, zbog nerentabilne proizvodnje 1931, tvornicu vijaka bečkoj tvrtki Brevillier & Co. i A. Urban & sinovi. Miroslav, sin Adolfov i nasljednik većine dionica u »Danici«, nije uspio prilagoditi poslovanje tvrtke novim mjerama državnog intervencionizma u gospodarstvu. Potražnja za kemijskim proizvodima »Danice« postajala je zbog agrarne i industrijske krize sve manja, zalihe i gubici sve veći, a počela su je istiskivati i snažnija konkurentska poduzeća subvencionirana od državnih organa. God. 1937. u »Danici« je obustavljena proizvodnja, a na poticaj predsjednika vlade Milana Stojadinovića proradile su tvornica umjetnih gnojiva »Zorka« u Subotici i Tvornica kemijskih proizvoda u Šapcu, koje su u cijelosti preuzele brigu o opskrbi jugoslavenskog tržišta tim proizvodima.