DINULOVIĆ, Radivoje, kazališni redatelj i scenograf (Beograd, 1. VIII. 1879 — Vrnjci, 3. VII. 1941). Kao gimnazijalac pristupio 1895. putujućoj kazališnoj družini Đ. Protića, gdje je pomoćni scenograf i tumač manjih uloga; 1898–1900. scenograf je u beogradskom Narodnom pozorištu, 1901–06. redatelj, dramatizator i organizator u putujućoj kazališnoj trupi P. Ćirića, a 1907. postaje jedan od prvih članova HNK u Osijeku. God. 1911/12. tajnik je, šaptač i povremeni redatelj putujućega Hrvatskog pokrajinskog kazališta, podružnice zagrebačkoga kazališta. Tada s upraviteljem M. Markovićem izdaje prvi kazališni list u BiH, Kazališni vjesnik – Pozorišni glasnik. Kraće je redatelj i dramatizator u dubrovačkom (1913/14) i varaždinskom Gradskom kazalištu (1916/17). U Sarajevu 1917. s N. Hajduškovićem osniva Dobrotvorno kazalište, koje 1919. prerasta u Bosansko-hercegovačko narodno pozorište, a potom se priključuje novoosnovanom sarajevskom Narodnom pozorištu. Tu je organizator i redatelj do 1923, zatim djeluje u Subotici do 1924, Bitolju do 1927. i tijekom 1929, Leskovcu 1928, Nišu 1930–35. i u Kragujevcu 1936. Kao redatelj ne prihvaća suvremena iskustva, nego ostaje pobornikom scenskog naturalizma, osobito u vizualnim rješenjima. Režirao je klasični repertoar (W. Shakespeare, Otelo, Mletački trgovac, Romeo i Julija, San ljetne noći; N. V. Gogolj, Revizor), suvremenu dramu (J. A. Strindberg, Otac; H. Sudermann, Čast; E. Toller, Slijepa boginja; F. Langer, Periferija) te djela hrvatskih i srpskih dramatičara (M. Krleža, Gospoda Glembajevi; I. Vojnović, Smrt majke Jugovića; M. Ogrizović, Hasanaginica; R. Vesnić, Putem iskušenja; U. Dojčinović, U zatišju). Za ansamble u kojima je djelovao dramatizirao je romane i novele domaćih i stranih autora (A. Šenoa, Diogenes; I. Ćipiko, Pauci i dr.). O potrebi stvaranja institucijskih kazališta u Hrvatskoj pisao u osječkoj Narodnoj obrani 1904. i 1905, a književnim prilozima i člancima o kazalištu javljao se i u Svjetlu, Nevenu i Narodnim novinama. Autor je i dviju povijesnih drama Posljednji Frankopan Krčki i Posljednji Obrenović, koje je u Hrvatskoj izvodila Ćirićeva trupa. Pisao je i prozu: povijesni roman Katakombe i feljtonističku novelu Krzmanje.
DJELA: Katakombe biogradskog dvora ili Krvava drama na stjepenima prijestola (pseud. RAD). Sisak 1903. — Krzmanje. Sisak 1905.
LIT.: Gostovanje kazalištnog društva P. Ćirića u Karlovcu. Svjetlo, 20(1904) br. 14–15. — Posljednji Obrenović, drama u pet činova od R. Dinulovića. Narodna obrana, 5(1906) br. 79. — B. S. Stojković: Istorija srpskog pozorišta od srednjeg veka do modernog doba (drama i opera). Beograd 1979. — J. Lešić: Istorija pozorišta Bosne i Hercegovine. Sarajevo (1985). — Isti: Istorija jugoslavenske moderne režije (1861–1941). Novi Sad 1986.
Jasna Ivančić (1993)
